TRI AMIGOSA NA VRHU HOLLYWOODA Konačni trijumf velike meksičke kinematografske generacije

Devedeseta dodjela Oscara pamtit će se po sve manjoj gledanosti te priredbe u Americi: pratilo ju je 26,5 milijuna zainteresiranih, što je najmanji broj u povijesti. Ništa čudno kad u nominacijama dominiraju art filmovi za koje prosječan Amerikanac nikad nije čuo. Istodobno, ostvaren je rekord druge vrste koji će se pamtiti u filmskoj zajednici: u proteklih pet godina četiri puta su Oscara za najbolju režiju osvajali Meksikanci, i to dio grupe koja se naziva “Three amigos of the cinema”.

Led je najprije probio Alfonso Cuarón, 2014. dobio je nagradu za film “Gravitacija”, a sljedeće godine trijumfirao je njegov prijatelj Alejandro G. Iñárritu s “Birdmanom”. Kao da to nije bilo dovoljno, Oscara je dobio još jednom, i to za režiju “Povratnika”, koji je poput “Gravitacije” bio veliki hit u kinima. Prvi put nakon početka pedesetih, kada je godinu za godinu nagradu za režiju uspio izboriti Joseph L. Mankiewicz, i to najprije za “Pismo trima ženama”, a zatim za klasik “Sve o Evi”, to je uspjelo jednom Meksikancu, istina, s američkim domicilom. Naposljetku, ove je godine i treći “amigo” dobio svojeg Oscara, i to čak dva, za najbolji film i režiju, čime je zlatna trojka napravila podvig koji će teško ponoviti neki od holivudskih imigranata.

Skupa ucjena

Guillermo del Toro, kome se tek sada posrećila najvažnija svjetska nagrada, najmlađi je od tri “amigosa”, rođen je 1964. u Guadalajari u razmjerno imućnoj obitelji, već s osam godina eksperimentirao je s očevom super 8mm kamerom i pravio filmiće s igračkama iz serijala “Planet majmuna”. Naravno, upisao je film na tamošnjem sveučilištu, ali pravo školovanje tek je uslijedilo jer je punih deset godina usavršavao izradu specijalnih efekata u Americi, kod majstora tog posla Dicka Smitha, dobitnika Oscara za “Amadeusa” i tvorca demona u “Istjerivaču đavola”. Striktno je katoličkog odgoja, no vrlo brzo se počeo smatrati otpadnikom od vjere jer je razvio posebnu sklonost prema fantastici: za njega su monstrumi bili bića neobične moći, obožavao je kultni B-film “Čudovište iz Crne lagune” i navijao za naslovnog junaka, a ne za znanstvenike koji ga pokušavaju uhvatiti, dok je horore dijelio na autoritarne i neautoritarne: u prvima su prevladale snage zakona i reda, a drugima njihova suprotnost. Naravno, za mladog del Tora ovo drugo je bilo prava stvar.

Krajem osamdesetih radio je za meksičku televiziju na poznatoj fantastičnoj seriji “Hora marcada”, gdje je upoznao Alfonsa Cuaróna i njegova direktora fotografije Emmanuela Lubezkog, a 1993. skupio je budžet od dva milijuna dolara i snimio svoj prvijenac “Cronos”, koji je odlično prošao na festivalima horora i fantastike. U jednom od žirija bio je James Cameron, koji se oduševio mladim redateljem, što će mu kasnije biti od poprilične koristi. Zahvaljujući njegovim preporukama braća Weinstein iz Miramaxa, tadašnje prijestolnice američkog nezavisnog filma, povjerila su mu budžet od 30 milijuna dolara za fantastični horor “Mimic”, ali su ga šikanirali u post produkciji, mijenjajući redoslijed scena kako im se prohtjelo. Cameron je to shvatio vrlo osobno i skoro se potukao s Harveyjem Weinsteinom na 70. dodjeli Oscara. Još je dramatičnije bilo što su mu gangsteri te 1977. oteli oca i držali ga 72 dana u zarobljeništvu zahtijevajući visoku otkupninu: Cameron mu je ponudio vlastitih milijun dolara, ucjena je plaćena dvaput, a kad su mu napokon oslobodili oca, čitava se obitelj odmah preselila u Ameriku.

Del Toro je od starta istaknuo svoje žanrovske preferencije, no Cuarón je dosta lutao, i on je bio iz imućne obitelji, otac mu je bio nuklearni fizičar i sinu je poklonio prvu kameru kad mu je bilo 12 godina. Njegov prvijenac, seks komedija “Samo s tvojim partnerom” (1992.) imao je dosta uspjeha u meksičkim kinima pa i na međunarodnom tržištu, pozvali su ga u Hollywood gdje je najprije režirao novu verziju “Male princeze”, a zatim i suvremenu inačicu Dickensovih “Velikih očekivanja” s Gwyneth Paltrow i Robertom De Nirom. Istaknuo se prekrasnim vizualnim prosedeom (oba filma snimio je Lubezki), ali se zaželio realizma, nakratko vratio u Meksiko i napravio svoj dotad najveći hit “I tvoju mamu također”, nominiran za dva Oscara. Ponudili su mu potom režiju “Harryja Pottera i zatočenika Azkabana”, koji spisateljica J. K. Rowling opravdano smatra najboljom adaptacijom nekog svojeg djela, a zatim opet promijenio žanr i potpisao izvrsnu distopijsku dramu “Djeca čovječanstva” prema P. D. Jamesu.

Pasja ljubav

U to doba, sredinom osamdesetih, Alejandro G. Iñárritu već je bio afirmiran kao redatelj. Dvije godine mlađi od Cuaróna, sa 16 godina zaputio se na teretni brod, obišao Europu i Afriku, što smatra svojim najvažnijim obrazovanjem, mnogo boljim od onoga koje je dobio na studiju komunikacija, poslije upisanim u elitnom dijelu Mexico Cityja. Zaposlio se na radiju, glazba ga je zanimala čak i više od filma, uletio je u svijet reklama, a njegova produkcijska kompanija lansirala je nekolicinu mladih redatelja: najbolji prijatelj bio mu je scenarist Guillermo Arriaga, ali je već dobro znao i Cuaróna i del Tora. Njegov prvijenac “Pasja ljubav” (2000.) bio je prava senzacija, pomaknute narativne perspektive i naglašene socijalne note, pa se suradnja s Arriagom nastavila na sličnim osnovama i u njihovu američkom filmu “21 gram”.

Odustao od Hobita

Za svu trojicu posebno je važna bila 2006. godina. Del Toro, koji je već imao solidno zaleđe u fantastičnim holivudskim blockbusterima (“Blade II”, “Hellboy”), odlično se snašao u fantastičnom triler-hororu “Vražja kičma”, situiranom u razdoblje Španjolskog građanskog rata, a koncept je još slojevitije izložio u “Panovu labirintu”. Film je bio meksičko-španjolska koprodukcija, zato se i natjecao za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, no po današnjim kriterijima to bi bilo ostvarenje godine: od šest nominacija potvrdio je tri. Iñárritu je također bio u konkurenciji sa svojim hvaljenim filmom “Babel” (tu se raskinula njegova suradnja s Arriagom jer scenaristu nije dozvolio pristup na snimanje), taj je dobio sedam nominacija i potvrdio jednu (za najbolju glazbu), a Cuarónova “Djeca čovječanstva” izborila su ih tri. Tada je skovana sintagma “Three amigos of the cinema”, njih trojicu tematski i stilski malo je toga povezivalo, osim izvanrednog, upravo enciklopedijskog poznavanja filma i pop kulture.

Del Toro je u čitavom tom razdoblju bio najmarljiviji, izgledalo je da će režirati “Hobita”, ali kao dvodijelni film, no napustio je projekt i prepustio ga producentu Peteru Jacksonu, koji je serijal nepotrebno razvukao u tri izdanja. Posebno je uživao u radu na fantastičnom horor-spektaklu “Bitka za Pacifik” i priznao: “Ja sam samo veliki dječak koji se zabavlja”. Mnogo je producirao, davao šansu novim talentima, a čini se da je bio najzadovoljniji u trenutku kad je bio u mogućnosti kupiti dvije kuće, dosta blizu jedna drugoj, ne za stanovanje, nego ih je nakrcao svime što mu je bilo važno, od knjiga, crteža, DVD-a, starih filmskih rola i tko zna čega sve ne. Prošlog proljeća priredio je svoju prvu izložbu u Institutu za umjetnost u Minneapolisu, zvala se “Guillermo del Toro: Kod kuće s čudovištima” i sastojala se od njegovih crteža za filmove i stripove. Godine 2009. objavio je svoj prvi roman, “Soj”, koji se prometnuo u istoimenu seriju na kabelskoj mreži FX: izdržala je pune četiri sezone i danas je neprestano na najrazličitijim TV programima. Njegova animirana horor serija “Lovci na trolove” najtraženiji je program za mladež na Netflixu. Također, kolikogod se “Oblik vode” dopadao srednjostrujaškim članovima Američke akademije koji su za njega glasali na Oscarima, morali bi znati da mu je nadahnuće bio prezreni B-film “Čudovište iz Crne lagune”, čiju je novu verziju htio napraviti za kompaniju Universal, ali se nisu mogli sporazumjeti oko njegovih kreativnih intervencija.

Cuarón je dotle obavio majstorski posao u ZF blockbusteru “Gravitacija” (koscenarist je bio njegov sin Jonás) koji je dobio ne samo sedam Oscara, nego je zaradio u svjetskim kinima 723 milijuna dolara bruto. Dostatan pritisak da ne ulijeće samo tako u nove projekte. Uostalom, njegova fantastična serija “Vjeruj” izdržala je samo jednu sezonu iako kritike i nisu bile tako loše. Ove godine očekuje se premijera njegove nove obiteljske drame, “Roma”, koja je tijekom snimanja dobila dosta publiciteta, zbog sukoba filmske ekipe i radnika Mexico Cityja (možda potaknutim mafijom). Film će vjerojatno imati premijeru na nekom od velikih međunarodnih festivala.

Iñárrituu je upravo Del Toro producirao njegovu mračnu dramu “Biutiful” s Javierom Bardemom u glavnoj ulozi, a Oscarom nagrađeni “Birdman” prvo je njegovo ostvarenje u kojem je koketirao s fantastikom i temom holivudskih blockbustera. “Povratnik” mu je, pak, najambiciozniji film, po toj autentičnoj priči već je napravljen film “Čovjek u divljini” s Richardom Harrisom, no ovo je bio puno ambiciozniji projekt, čije se snimanje rasteglo puna četiri mjeseca jer je redatelj, uživajući stopostotnu podršku svojega glavnog glumca Leonarda DiCaprija, ustrajao na odabiru lokacija na raznim dijelovima svijeta i čekanju najpovoljnijih svjetlosnih uvjeta. Od 12 nominacija Oscare su potvrdili redatelj, DiCaprio i direktor fotografije Lubezki, dok je utržak u svjetskim kinima opravdao toliki trud: budžet od 135 milijuna dolara obilato je nadmašen utrškom od 533 milijuna dolara bruto.

Argetinski horor

I Iñárritu i Cuarón oduševljeno su primili del Tora u društvo oskarovaca, a vjerojatno to neće biti njihove posljednje nagrade Američke akademije. Najvažnije je da taj trojac nije zatvoreno društvo koje surađuje samo uzajamno, nego pruža podršku hispanskim redateljima kako u Europi tako i Latinskoj Americi. Del Toro je, recimo, pomogao producirati prvijenac Španjolca J. A. Bayone “Sirotište”, mladi redatelj se poslije istaknuo filmovima “Nemoguće” i “Sedam minuta nakon ponoći”, a još veći podvig napravio je produciranjem argentinskog horora “Mama” s Jessicom Chastain. Vidio je zanimljiv 3-minutni horor Andyja Muschiettija na YouTubeu i pomogao mu da ga razvije u cjelovečernji film. Muschietti je poslije završio u Hollywoodu i lani napravio jedan od najuspješnijih ostvarenja tog žanra, “Ono” prema Stephenu Kingu. Očito, gdje god se govori španjolski “Three amigos of the cinema” spremni su pomoći ambicioznim filmašima, a dovesti ih što više u Hollywood smatraju svojom patriotskom obvezom.