Ovaj film skinuo je glazuru sa slave Anthonyja Bourdaina i otkrio neugodnu istinu o počecima tog kultnog kuhara

Usporedbe nisu loše kad se susretnete s razmjerno originalnom cjelinom kakav je film “Tony”. Obično se spominje da po stilu sliči filmovima Richarda Linklatera, no redatelj Matt Johnson, inače Kanađanin, zapravo se nadahnuo nizom američkih nezavisnih ostvarenja među kojima je teško odabrati najsličnije. Problem je i to što je to zapravo biografski film, snimljen po knjizi čuvenog kuhara Anthonyja Bourdaina “Kitchen Confidential: Adventures in the Culinary Underbelly” iz 2000., kulinarskog celebrityja koji je okončao život vješanjem 2018. nakon raskida s glumicom Asiom Argento.

Ništa u filmu ne ukazuje na taj tragični kraj, prije imamo dojam da je u pitanju kronični prevarant koji svakome, pa i roditeljima, servira gomilu laži. U filmu ga upoznajemo kao 19-godišnjaka, studenta na prestižnom Vassaru, koji se zanosi time da postane pisac. Najprije aplicira za stipendiju koja se daje posebno talentiranim studentima, a kad je ne dobije, hladno slaže da ju je ipak dobio. Njegova simpatija još iz srednjoškolskih dana je Nancy Putkoski (vrlo dobra Emilia Jones), pa kad mu je ona najavila da će provesti ljeto u Princetonu, nema mu druge nego da je slijedi, iako ona za to nije pokazala nikakvu želju.

Već prvi dan na ljetnim praznicima završi loše: on se napije, a usput ga i opljačkaju, tako da nema novca za trajekt za povratak kući. Što da radi? Najbolje je da nastavi s lažima, pa uvjeri šefa tamošnjeg restorana “Flagship” da ima stanovitog kulinarskog iskustva. Potonjeg glumi Antonio Banderas, ali kao da je u pitanju karakterna rola, što se dosta dobro slaže s činjenicom da se glavni glumac Dominic Sessa, hvaljen po debiju u filmu Alexandra Paynea “The Holdovers”, doima kao naturščik, tek stigao iz klasika francuskog novog vala. Otprilike tako je režirao film i Matt Johnson, kao da je u pitanju humorni dokumentarac; recimo, spomenuti šef restorana ponudio je Tonyju - kako se Anthony Bourdain predstavlja svima u Princetonu, samo ga njegova majka smije zvati krsnim imenom - privremeno sklonište na svojoj terasi u “Flagshipu” u mreži za spavanje, ali ga nemilosrdno poljeva vodom kad dođe vrijeme buđenja.

Iako je Princeton tipičan izletnički gradić, nema tu nikakve turističke atraktivnosti; fotografija Michaela Bumana izbjegava lokalni kolorit tipičan za takva mjesta, a u glavnoj je ulozi zapravo hrana. U filmu ćete (možda) naučiti kako se čiste kamenice, pripremaju umaci i još koješta, međutim rijetko ćete vidjeti kako netko zbilja uživa u hrani. A ipak je to gradić koji živi od turista; do njega se dolazi uglavnom trajektom, jedrilica zasigurno ima, ali nijedan od protagonista ne može ih sebi priuštiti. Svakako ne Tony - možda jednom kasnije u životu - ali ovdje je student koji jedva sastavlja kraj s krajem. Nakon stotine opranih tanjura sigurno se zapitao je li to pravi način zarade, no tako je izabrao, a suviše je uporan da bi samo tako odustao.