Jedna od najboljih scena filma "Lijepa večer, lijep dan" Ivone Juke je na samom početku. Pristali mladi momak (Dado Ćosić) grozničavo prekopava po knjižnici i napokon nalazi knjigu koju je tražio, to je "Komunistički manifest". Uzima je sa sobom i nosi je prijatelju (Đorđe Galić), koji ga željno iščekuje, ali ne da ponavljaju komunističku doktrinu. Svlače se na brzinu, upuštaju se u seksualni odnos, a zbog histerije strasti tanka prašnjava knjiga završi na dnu police. Pretpostavljam da takvo nešto nikad niste vidjeli, povezivanje Karla Marxa i gay seksa, no možda su negdje u Latinskoj Americi ili Zapadnoj Europi sve to već apsolvirali. U nas je to apsolutni original.
Godina je 1941., NDH je upravo proglašena, pa ustaški aktivisti okupljaju omladinu na nekakvoj čistini i počinju prozivati sve one sa židovskim i srpskim imenima. Tu je i Lovro, student koji je tražio "Komunistički manifest", pa se on i njegovi prijatelji pobune protiv rasne i nacionalne segregacije. Odjeknu i meci iz pušaka i revolvera, tako da se skup raspadne prije no što je i počeo. Problem je što smo takvo nešto već vidjeli u našim filmovima, najprije u "Devetom krugu" Franceta Štiglica (scenarij je pisala Zora Dirnbach) iz 1960., gdje je to tek dramska vinjeta - ustaše kod tržnice Dolac pokušaju na taj način provocirati prolaznike, ali oni ne nasjedaju na taj pokušaj podjele. Sve to ne traje više od nekoliko minuta, čak i apolitični student Boris Dvornik je zgranut, ali mu prijatelj, pritajeni komunistički simpatizer Mihajlo Kostić, objašnjava da su takvo nešto u novoj državi mogli i očekivati.
Zato je Dušan Vukotić to razdjeljivanje mladih pretvorio u cjelovečernji film koji se zvao "Akcija stadion" (1977.), scenarist mu je bio Slavko Goldstein, koji je znao da radi državotvorni posao i nije do njega osobito držao. Javnost mu je postala blagonaklona tek devedesetih, kad je postalo očito da je borba protiv ustaša "vruć kesten", a i sam Vukotić dospio je na listu nepoželjnih kao umjetnik odlikovan u prošlom režimu. Naposljetku, "Akciju stadion" se moglo pogledati i na televiziji, no bilo je to razdoblje kad HDZ više nije bio na vlasti. Upravo tada pojavila se još jedna verzija pokušaja podjele omladine, ali ju je režirao filmaš od kojeg se to najmanje očekivalo - Antun Vrdoljak. Po vlastitom priznanju izraziti desničar, on je skupljao sve motive koji su mu trebali za film i seriju "Duga mračna noć", pa mu je dobro došao i predložak za "Akciju stadion": strpati u isti koš partizane tj. komuniste, ustaše i Židove njemu nije bio nikakav problem, a njegov proizvod odlično je prošao kod publike. Njegovi su motivi jasni, ali što je trebalo Juki da ponavlja zgodu koja joj se očito ne uklapa u film - prema svemu nešto drugačije od partizanskih epopeja - to zbilja nije jasno.
"Lijepa večer, lijep dan" seli se u 1957., kad Jukin scenaristički rad postaje veliki problem. Nije štos u tome što se mladići koje smo upoznali na početku i dalje seksaju ne s curama, nego jedni s drugima, no nevolja je što pretpostavljaju da će im to režim tolerirati jer su oni ipak ratni heroji. Nije baš tako, jer jedan "stariji drug", očito šireg svjetonazora, tumači Lovri da on u svijetu ima puno prijatelja homoseksualaca, međutim, nije trenutak da se nečim takvim paradira. Najbolje se pritajiti i upražnjavati svoje sklonosti u tajnosti i samo među dobrim znancima.
A što reći o sitnicama iz svakodnevice? Kao najnormalnija stvar spominju se "točkice" bez kojih se nije moglo ništa, ni kupiti kilu najjeftinije kave, brašno i rižu, a kamoli cipele. Tek za upozorenje, sjećam se da su mi roditelji kao klincu spominjali "točkice", ali kao poratni fenomen, kao nešto bez čega se nije moglo. U doba kad sam odrastao i odlazio u kino dva-tri puta tjedno, "točkice" su bile stvar davne prošlosti, možda su se zadržale negdje u bosanskoj ili crnogorskoj provinciji, ali u Zagrebu i Beogradu nitko za njih nije htio čuti. Pogriješili su čak i u detaljima koja su mogli provjeriti na vlastitoj odjavnoj špici, tamo lijepo piše da je šlager "Ljubav ili šala" u izvedbi Gabi Novak prvi put izveden na Zagrebačkom festivalu 1959., prema tome nismo ga mogli vidjeti na televiziji 1957., ali što vrijedi kad je po Juki u to doba svatko imao televizor: bolje da ne nabrajamo slične gafove jer tko zna gdje bismo se zaustavili.
Film je inače crno-bijeli, direktor fotografije je Dragan Ruljančić, nekoć bliski suradnik Branka Schmidta, njegovom vizualnom prosedeu nema prigovora, ali izbor lokacija je katastrofalan. Izgleda kao da se sve snimalo u nekakvoj inačici starog Jadran filma, što nije osobiti kompliment. Prikaz odnosa prema homoseksualcima na Golom otoku baš ne djeluje uvjerljivo, iako - nikad se ne zna. Jesu li drugi zatvorenici uživali dok su ponižavali svoje supatnike, tko zna?
Naš kandidat za nagradu Oscar nije se probio u završnu selekciju, ali je zato na filmskom festivalu u Cottbusu dobio glavnu nagradu, a nagrađen je i glumac Emir Hadžihafizbegović. Dobro je prošao i na festivalu Out on Film u Atlanti te na Frameline San Francisco International LGBTQ Film Festivalu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....