TALIJANSKI FILM O MESIJAMA 21. STOLJEĆA

Tko je pravi Isus - stari Brazilac, bivši špijun ili ruski mistik

ZAGREB - Na početku, Isus je bio malo poznati prorok s dvanaest učenika kojeg onodobni povijesni izvori nisu čak ni spominjali. Na koncu, njegovo se učenje pretvorilo u najmasovniju religiju svijeta, s više od dvije milijarde vjernika koji funkcionira kao središnja identifikacijska točka zapada.

Vjerski vođe

Što bi se, međutim, dogodilo da se Isus pojavio danas? Bi li u sekulariziranom svijetu vjersko učenje imalo ikakvog odjeka? Bi li bio tek supkulturna atrakcija? Ili - čak tretiran kao luđak?

U filmu “Ja sam Isus” redateljskog dvojca Valerie Gudenus i Heliose Sartorato ovo pitanje nije hipotetsko. Talijanski dokumentarac koji igra u Dokukinu Croatia bavi se, naime, trojicom vjerskih vođa koji u različitim dijelovima svijeta tvrde kako su utjelovljenje Isusa.

Odgojene katolkinje

U tri sasvim različita društva - Britaniji, Brazilu i Rusiji - trojica su ljudi izašli pred svijet proglašavajući sebe mesijama i Isusovim utjelovljenjem. Tri različita “Isusa” pokazuju na koje se sve načine može reinterpretirati kršćanstvo izvan onog službenog modela.

Gudenus i Sartorato - obje vjerski odgojene katolkinje - kao temu filma uzele su tri sasvim različita samozvana Isusa. INRI Cristo je postariji Brazilac neuredne duge kose koji već 40 godina tvrdi da je novi Isus, propovijeda, nastupa na TV-u i u središnjem Brazilu vodi (mahom žensku) agrarnu komunu. David Shayler bivši je britanski obavještajac, čovjek u ranim četrdesetima koji je “spoznao” da je Isus nakon špijunske karijere i sakupio stado od jedva desetak vjernika s kojima živi u kući kod Guildforda. Otac Visarion ruski je mistik kojeg slijedi 8000 ljudi, koji žive u ledenoj sibirskoj zabiti.

Biti drukčiji

Bez ismijavanja, bez suđenja i bez romantiziranja autorice pokazuju kako funkcioniraju ove tri zajednice čiji su pripadnici pristali biti drukčiji, pa i predmet sprdnje.

Ono što je u “Ja sam Isus” najzanimljivije, međutim, jest to što nam film omogućava da usporedimo tri moguće (re)interpretacija kršćanstva koje kreću od istog, banalnog ikonografskog programa (duga kosa, brada, plašt), a razilaze se u tako oprečnim smjerovima. Shaylerov Isus je hipi. Živi na farmi, puši travu i hoda bos, a njegov život prije je život dangube koji pohodi seoska proštenja nego ozbiljnog, ambicioznog propovjednika.

Inačica komunizma

Brazilski INRI Cristo najbliži je tome da je osmislio održivo društvo: njegovi sljedbenici žive na zajedničkoj zemlji, rade, kuhaju i zabavljaju se kao u nekoj prakršćanskoj inačici komunizma. Otac Visarion je pak daleki, nedosežni mistik koji živi izdvojeno usred sibirske šume. Sljedba ga rijetko vidi, ne komunicira, živi u izolaciji i pokazuje se jednom godišnje - usred najgore siječanjske ciče - kad vjernici časte njegov rođendan. Visarion kao da je krajnja verzija istočno poimanog kršćanstva: transcendentan, šutljiv, nimalo revolucionar ili društveni reformist.

“I am Jesus” lako je mogao ispasti komadom dokumentarističke pornografije, u kojem se autorice iščuđuju nad živopisnim budalama. Izvrsni talijanski film, međutim, pokazuje ljude koji kršćanstvo na neki način “grade iz početka” podsjećajući nas na njegov početni potencijal, drukčija od našeg institucionaliziranog kroz crkvu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 03:59