“The Last of Us” me tijekom prvog igranja silno naljutio jer sam ključne trenutke u priči o Joelu i Ellie samo “gledao”, a ne “igrao”. Kako je interaktivnost ono što videoigre čini posebnima u odnosu na druge pripovjedne medije, tu sam odluku redatelja igre Neila Druckmanna i Brucea Straleyja vidio kao veliki grijeh protiv videoigara te sam vrlo vjerojatno zato prilikom pisanja kritike igre bio prilično sitničav i osvetoljubiv, ustrajan i nepokolebljiv u želji da u riječi ugradim svu tu ljutnju koju je ta hinjena interaktivnost izazvala u meni. Optužio sam ih tada za pretjerano oslanjanje na film i ganjanje umjetničkog legitimiteta koji film već uživa, a za koji se videoigre još uvijek bore. Iako ne smatram da sam tada namjerno išao kontra općeprihvaćenog shvaćanja “The Last of Us” kao neprikosnovenog klasika i jedne od najboljih videoigara svih vremena, sada mislim da zbog srdžbe koju sam osjetio već u ranoj fazi “The Last of Us” istoj nisam dao pravu šansu.
Kada su izdavač Sony Interactive Entertainment (SIE) i studio za razvoj Naughty Dog početkom lipnja ove godine objavili da će 2. rujna izdati remake “The Last of Us” koji će se moći igrati na PlayStationu 5, pomislio sam da je to idealna prilika za reevaluaciju igre na koju sam sasuo drvlje i kamenje te tek par puta udijelio kakav uvijeni kompliment.
Kako će PS5 verzija “The Last of Us” biti do sada treća objavljena verzija igre (prvo je 2013. godine izašla za PlayStation 3, a remasterirana verzija igre za PlayStation 4 izdana je 2014.), vjerujem da je iznimno malo onih koji ne znaju o čemu se u njoj radi pa ćemo osnovne informacije tek kratko ponoviti: “The Last of Us” je akcijska-avantura s elementima horora koja se igra iz trećeg lica, a prati napore krijumčara Joela da 14-godišnju Ellie s istoka Sjedinjenih Američkih Država prebaci u bolnicu u Salt Lake Cityju u saveznoj državi Utah na zapadu SAD-a kako bi se tamo otkrilo zašto je ona naoko imuna na gljivice koje su razorile američko društvo.
Iako je PlayStation 5 verziji “The Last of Us” naslov promijenjen u “The Last of Us Part I”, treba naglasiti da igri nije dodavan nikakav nov sadržaj, odnosno igrač i dalje na raspolaganju ima osnovnu verziju igre te dodatak “The Last of Us: Left Behind”. Naslov je vrlo vjerojatno promijenjen kako bi ga se uskladilo s “The Last of Us Part II”, nastavkom “The Last of Us” koji je izašao u lipnju 2020. godine te direktnim povodom za moje igranje “The Last of Us”. Kako to obično biva u gejmingu, igara je puno, a vremena malo pa nekad čak i remek-djela na red za igranje čekaju po sedam i više godina. Napomenut ću i da me “The Last of Us Part II” uvelike motivirao da se vratim “The Last of Us”, ali i da njega odigram barem još jednom.
Jedan od glavnih aduta “The Last of Us Part II” bile su detaljne i vrlo izražajne animacije lica glavnih likova igre, a Naughty Dog je te fantastične animacije sada prenio u “The Last of Us”. Ne može se reći da one i prije nisu bile dobre, no razlike između obnovljene verzije igre koja je izašla na PlayStationu 4 i remakea toliko su vidljive da PS4 verzija sada djeluje grubo i nerafinirano. Igrač se zahvaljujući suptilnijim i preciznijim animacijama sada može mnogo bolje povezati s Joelom i Ellie, ali i epizodnim likovima kao što su Joelova partnerica u zločinu Tess te njegov brat Tommy. Bore na Joelovom izmučenom licu vidno su dublje, a umor u očima veći. Sa smrću kćerke Sare na koju ga podsjeća sat s dvije prostrjelne “rane” u remake se kao da teže nosi. Redatelji Druckmann i Straley ranije su se prilikom režiranja glumaca više morali oslanjati na njihove glasove, no sada puno više emocije mogu prenijeti preko očiju likova, ogledala njihovih duša. Emotivne scene poput one u kojoj Ellie i Joel konačno otvoreno progovore o Sari te one na kraju igre kada joj ovaj na kraju slaže i kaže da nije jedina koja je imuna na destruktivne gljivice remake je dodatno pojačao. Izvrsne animacije povećale su i živost akcijskih scena jer se Joel i Ellie kroz prostor kreću s više brige za isti. Oprezniji su prilikom skrivanja, a sukobi s neprijateljima dobili su na surovosti. Osobito je efektno realizirano trčanje između zaklona kada neprijatelj zna gdje se igrač nalazi. Joel i Ellie u tim trenucima zaista djeluju kao da pokušavaju pod svaku cijenu spasiti živu glavu.
PlayStation 5 je znatno moćniji stroj od PlayStationa 4 (o PlayStationu 3 da ne pričamo) pa sve one sitne, ali za igranje bitne stvari kao što su tranzicije između igrivih i neigrivih scena te učitavanje novih prostora odrađuje bez ikakvih problema. Najvažnije, ako umrete, vrlo ćete se brzo vratiti u akciju te dobiti priliku da osobito izazovan sukob probate riješiti na drukčiji način. “The Last of Us Part I” sam igrao u tzv. performance modu, što znači da je rezolucija slike bila u drugom planu, a fluidnost animacija likova u prvom. Moram reći da tzv. fidelity mod nisam isprobavao jer mi je slika u performance modu izgledala dostatno spektakularno. Postapokaliptična inačica SAD-a iz “The Last of Us Part I” možda nije osobito originalna, ali svejedno djeluje uvjerljivo i taktilno. Urbani ambijenti koje je napalo zelenilo, derutne zgrade koje škripe pod nogama te rijeke i jezera na mjestima gdje su nekoć bili trgovi i ulice šuškaju, škripe i bućkaju točno onako kako bi trebali te uvelike pomažu igraču da osjeti istu nelagodu koju Joel i Ellie osjećaju dok se kreću kroz njih. Ako ste u prilici, “The Last of Us Part I” igrajte s dobrim slušalicama.
S obzirom na to da se, barem mehanički i dizajnerski gledano, radi o devet godina staroj igri, akcijske scene u “The Last of Us Part I” mogu djelovati malo nezgrapno i ponešto simplistički. Neprijatelji, što ljudi, što oni koje su gljivice pretvorile u agresivne mutante, dostatno su inteligentni, ali će ih igrači koji su iole umješni vrlo brzo eliminirati. Prostori u kojima se odvijaju ti sukobi znaju djelovati skučeno, a iznenadilo me da sam se nekih i nakon dvije godine prilično dobro sjećao. Većih sam problema imao samo u situacijama kada sam u kratkom roku morao ubiti mnogo inficiranih. Iako se vatreno oružje u rukama Joela i Ellie ponaša prilično realno, snaga “The Last of Us Part I” su sukobi s manjim brojem neprijatelja, a ne s gomilama. S druge strane, šuljanje i izbjegavanje igri leži znatno bolje, a sustav upozoravanja igrača na znatiželjne poglede neprijatelja vrlo je dobro integriran u minimalističko sučelje koje ovakva igra traži. Iskusnim igračima koji su igrali ranije verzije “The Last of Us” preporučio bih da remake probaju zaigrati na većoj težini jer mi je ova uobičajena, odnosno “umjerena” na momente djelovala prelagano.
A sada malo o spomenutoj srdžbi. Djeluje prikladno da sam takav ljut zbog “The Last of Us” zaigrao “The Last of Us Part II”, igru koja mržnju i osvetoljubivost smatra destruktivnim silama. Je li bi bilo bolje da je igrač više sudjeluje u najvažnijim dramskim situacijama “The Last of Us”? Naravno, međutim to ne znači da igra takva kakva je nije vrijedna zato što ja nisam bio taj koji povlači sve važne poteze. Prije nekoliko sam dana u jednom od brojnih dokumentaraca o “The Last of Us” čuo jednu izjavu koja mi je pomogla da shvatim zašto sam bio toliko ljut te pomogla da te negativne emocije ostavim iza sebe. Scenarist i koredatelj “The Last of Us” Neil Druckmann rekao je da mu je bilo važno da igrač tijekom igranja igre osjeti kako je to biti u Joelovim (i Elliejinim) cipelama. U tom mi je trenutku sinulo - “The Last of Us” je zapravo u velikoj mjeri igra koja se bavi reagiranjem, na traumu, na životne okolnosti, na osjećaje, itd.
Zato nije nužno bitno da igrač ima upliv u ishod najvažnijih događaja u igri - važno je kako će se ponijeti poslije toga. Bitno je stoga kako Joel reagira kada otkrije da iz Bostona mora prokrijumčariti Ellie, djevojčicu koja u njemu odmah probudi sjećanje na njegovu kćer Saru. Bitno je da se Joel osjeća loše nakon što Ellie pokuša utrapiti svome bratu. Konačno, jako je bitno to što Joel na kraju igre revolucionarima iz Krijesnica ne dopusti da ubiju Ellie kako bi pomoću njenih na gljivice otpornih stanica potencijalno napravili cjepivo protiv tih gljivica. Igrač u time trenucima možda ne sudjeluje aktivno u igranju, ali je emotivno investiran u sudbine tih likova.
Prava je istina da nijedan drugi medij svome konzumentu ne može dati takvo iskustvo kao “The Last of Us”. Nakon dugotrajnog i opasnog puta od Bostona do Salt Lake Cityja, tijekom kojeg se igraču nedvojbeno da do znanja da Joel nije neki simpatični dobrotvor već okrutni oportunist, on se ponese krajnje sebično te svoje potrebe stavi ispred potreba mnogih. Još važnije, on svoje želje stavi ispred želja Ellie, koja je bila spremna dati svoj život kako bi se pokušalo spasiti druge. Znam da takva karakterizacija zvuči grozno, ali je istina. Kada mu Tess u jednom trenutku kaže da su ona i on grozne osobe, a on joj kaže da “preživljavaju”, ona je više u pravu od njega. “The Last of Us” je priča o sivom, o groznim ljudima koji rade plemenite stvari te dobrim ljudima koji rade loše stvari.
Unatoč tome što je Joel, ako ćemo biti iskreni, smeće, ja s njime svejedno suosjećam iako zapravo ne mogu pojmiti gubitak s kojim se on. Racionalni dio mene razumije da treba poduzeti sve kako bi se pokušalo spasiti svijet od tih gljivica, međutim, nakon desetak sati s brbljavom i simpatičnom Ellie, utrčao sam kao Joel s automatskom puškom u operacijsku salu i spriječio operaciju koja je mogla (ali nije morala) dovesti do njezine smrti i pronalaska lijeka protiv gljivica. I to bih napravio koliko god treba puta. A da bi situacija bila zanimljivija, “The Last of Us Part II” se bavi posljedicama te odluke, ali svim posljedicama. Naime, kada je Joel oduzeo život tome liječniku, on je oduzeo život nečijem ocu i taj će netko u “The Last of Us Part II” potražiti Joela kako bi odgovarao za svoj zločin. U “The Last of Us” nema nevinih i nema onih koji se nikada ne suoče s posljedicama svojih odluka.
Da, “The Last of Us” odnosno “The Last of Us Part I” nije savršena igra bez ikakvih mana. Mane su tu, međutim, nije pošteno davati im preveliku pažnju kada je cjelina toliko pripovjedno i emotivno kompleksna. Igra se opravdano i nakon devet godina smatra jednom od najboljih videoigara svih vremena i tako će biti i za 90 godina. Pa i 900.