- Stanite, stanite, sve ovo je veliki nesporazum. Pa mi smo - Amerikanci! - objašnjava panično novinar američkom vojniku koji njega i kolege drži na nišanu jer su ih slučajno razotkrili dok su masovnu grobnicu punili tijelima pogubljenih civila.
- O.K., sve super, ali Amerikanci koje vrste točno? - pita ga vojnik dok ih hladnokrvno planira smaknuti jednog po jednog. Scena se ne odvija u nekoj od Boga zaboravljenoj sirotinjskoj državici na Bliskom istoku, nego usred Sjedinjenih Američkih Država.
Pobijeni civili su Amerikanci, vojnici su Amerikanci, novinari su Amerikanci. Tko je kome ovdje neprijatelj? Ne zna se. Ali da, rat je stigao u Ameriku.
"Civil War" Alexa Garlanda šaka je u glavu, brutalna ratna distopija, filmski nokaut zbog kojeg se znoje dlanovi i grči želudac, a istodobno izaziva mučninu i ushićenje, gađenje i užitak.
Britanski autor, pisac i redatelj nakon dva arty-farty promašaja konačno se vratio u formu i snimio punokrvnu filmčinu, najbolju još od njegove "Ex Machine" (2014.) koja funkcionira kao efikasni akcijski spektakl, intimni film ceste, mučna drama i napeti triler, sve u jednom, a u većini slučajeva spretno uspijeva izbjeći zamke, klišeje, dociranje i moraliziranje.
Barem dovoljno da to ne ide na živce.
Već je premisa intrigantna. U vrlo bliskoj budućnosti Teksas i Kalifornija odcijepili su se od SAD-a, što je izazvalo građanski rat koji razdire zemlju. FBI je ukinut, predsjednik je prisvojio treći mandat, obje vojske izvode vojne operacije, tenkovi separatista napreduju, bombardiraju se gradovi, a jedni i drugi tvrde da su blizu pobjede.
Garlandu je, međutim, sve to tek narativni okvir u koji smješta glavnu priču. Ideologija ga ne zanima, a političko svrstavanje bilo koje vrste bez kompromisa je uklonjeno iz filma. Zapravo je svejedno što se radnja odvija u Americi, mogla je to biti bilo koja zapadna država.
Hrabra odluka, zapravo, koja neće svima dobro sjesti.
"Junaci" priče proslavljena su ratna fotografkinja Lee Smith, koju sjajno glumi Kirsten Dunst, i njezin kolega novinar Joel (Wagner Moura, nešto kao diskontna verzija Pedra Pascala), ovisnik o adrenalinu kojeg napaljuje ratna pornografija, a zbog dobrog citata prodao bi vlastitu mater. Njihov je plan potegnuti direktno do Bijele kuće kako bi napravili "posljednji" intervju s američkim predsjednikom kojem prijeti sudbina Ceaușescua. Na tom putovanju pridružuju im se Sammy, veteran iz New York Timesa (Stephen McKinley Henderson), gotovo nepokretni starac na svom posljednjem zadatku, te fotoreporterka početnica Jessie (Cailee Spaeny) nesvjesna užasa koji ju čeka i mladenački naivno željna akcije i učenja od Dunst u kojoj vidi surogat majku i idola.
- Ovo je put u smrt - upozorava ih iskusni Sammy - znate da novinare u Washingtonu ubijaju na licu mjesta.
Znaju, znaju, kako ne, ali žeđ za "posljednjom neispričanom pričom" ipak je jača.
Simbolika je ovdje (pre)očita. Njih četvero supstrat su sveameričke obitelji koja će na putu dugom tisuću kilometara kroz niz bizarnih, apokaliptičnih i nadrealnih prizora svjedočiti raspadu "najveće nacije na svijetu".
Politički okvir filma teško je ne povezivati sa stvarnom situacijom u SAD-u. Napad na Capitol gledali smo uostalom u prijenosu uživo još prije tri godine, a nije li nedavno, negdje u veljači, Nikki Haley, republikanska kandidatkinja za predsjednicu, govorila da Teksas ima "svako pravo na odcjepljenje?"
Ipak, očekujete li aluzije na Trumpa, ili moralke na teme nejednakosti i rasizma koje razdiru američko društvo, ostat ćete razočarani.
Garland kirurški precizno odstranjuje bilo kakvo dociranje. Uostalom, Dunst u jednom trenutku u filmu govori: "Zadatak fotoreportera nije postavljati pitanja. Mi dokumentiramo da bi se drugi mogli pitati". Garland slijepo slijedi tu rečenicu.
Ispada tako da iako "Civil War" jezovito uvjerljivo zrcali duboke podjele stvarne Amerike, u njemu uopće nije bitno tko je republikanac, a tko demokrat, tko je crn, a tko bijel, tko je žena, a tko muškarac. Nije ni bitno tko je u pravu. Svi oni istodobno su i žrtve i psi rata. Jednom kad krenu titlovi na kraju nema više junaka.
Poruka je jasna i film ju šalje direktno i očito: rat kvari sve, nitko tu ne ostaje pošten, a bome ni normalan. Pitanje je samo jesmo li zvijeri postali zbog rata ili smo zvijeri bili cijelo vrijeme, a rat je to samo potvrdio.
Način na koji ovaj film zakucava poantu uistinu je spektakularan. Apokaliptični prizori nižu se jedan za drugim: autoceste zatrpane kolonama uništenih automobila, stadioni pretvoreni u šatorska naselja, benzinske crpke u američkim zabitima s čijih krovova vise obješena tijela "izdajica", prizori vojnih udara iz ptičje perspektive...
Sjećate li se prizora napuštenog i uništenog Londona u hvaljenom zombie hororu "28 dana kasnije"? Garland je pisao scenarij za njega.
Akcijske scene veliko su iznenađenje. Produkcijska kuća A24 poznata po arthouse hitovima snimljenima za sitniš ovaj je put ispravno odlučila odriješiti kesu i uložili su za njih velikih 75 milijuna dolara. Rezultat su neki od najspektakularnijih prizora urbanog ratovanja još od filma "Black Hawk Down" (2001.) Ridleyja Scotta.
Invazija na Washington doslovno oduzima dah, prizori helikoptera i tenkova koji se šuljaju između nebodera i drobe politički centar Amerike te krvoproliće neke su od prisutnih na novinarskoj projekciji filma u utorak tjerali da oči prekrivaju rukama, a finalni okršaj u Bijeloj Kući evocira i s lakoćom nadmašuje lov na Osamu bin Ladena u njegovoj vili u filmu "Zero Dark Thirty" (2012.).
Garland akciju režira dokumentaristički, vizualno poetski, a stavljajući fotoreportere i svoju kameru u središte akcije da se gura među vojnicima i specijalcima na prvoj liniji i gledatelja uvlači u samo srce sukoba. Egzekucije su nemilosrdne, okršaji našpanani do granice pucanja, a iako nije riječ o tipičnom blockbusteru, ovaj film treba gledati u Imaxu. Takav bučan i gadan, naprosto je - predivan.
Zgodan detalj su i zamrznuti kadrovi akcije. Naime, povremeno, kad fotoreporteri okinu snimak, kadar se zamrzne, a kinetički kaos se na sekundu zaustavi.
Često su to prizor metka koji probija nečije tijelo, grimasa umirućeg vojnika, granata koja razbacuje beton i civile u zrak. Pucaju ovdje vojnici, ali i fotografi. Prvi da ubiju, drugi da krvavu simfoniju sačuvaju u kolektivnoj memoriji. I jedni i drugi jednako su krvožedni.
Autor ideje crpi iz niza sjajnih filmova, a najviše "krade" iz genijalnog indie ZF horora "Čudovišta", kojim je redatelj Gareth Edwards prije deset godina počeo karijeru. I u njemu, ako se sjećate, američki fotoreporter prati mladu djevojku na opasnom putovanju kroz kaotično područje pod karantenom na granici Meksika i SAD-a, samo što tamo ne bijesni rat nego zonom infekcije vladaju golema mutirana čudovišta. Treba li uopće reći da je izvor nadahnuća i "Apokalipsa danas"?
Glumci su redom odlični, a film umalo ukrade Jesse Plemons u maloj ulozi militanta s početka teksta. Apsolutno je zastrašujuć.
Film će šokirati Amerikance i izazvat će puno diskusija. Mnogima se neće svidjeti, a nekima će cinični kraj filma biti posebno odbojan jer graniči s parodijom. Mnogi će se iznervirati, a mnogi se s porukama neće složiti. Hoće li biti kinohit? Ako je pravde - bit će, iako nije namijenjen masovnoj publici.
Projekcije kažu da će u prvom vikendu u SAD-u dignuti kakvih 20 milijuna dolara na blagajnama. Nije loše, ali subjektivni je osjećaj da će bolje proći u ostatku svijeta. U Hrvatskoj se počinje prikazivati 18. travnja.
Netko je od stranih kritičara dobro poentirao: film je snimljen da podijeli publiku, ali da nas ujedini kao civilizaciju.
Na kraju, jednu stvar nitko mu ne može osporiti - "Civil War" gromoviti je audiovizualni udar i šok za sustav koji izaziva snažnu reakciju. A to je odlika samo dobrih filmova.