TRIJUMF BALKANSKIH FILMOVA U BERLINU

Tanović: 'Ponekad se dobre stvari rađaju iz nemoći i bijesa'

Piše:

Objavljeno: 18. veljača 2013. 08:24

Mislim da se Nazif osjeća kao Neil Armstrong kada je sletio na Mjesec. I uistinu vjerujem da će sve ovo promijeniti njegov život nabolje - rekao je redatelj Danis Tanović

Mislim da se Nazif osjeća kao Neil Armstrong kada je sletio na Mjesec. I uistinu vjerujem da će sve ovo promijeniti njegov život nabolje - rekao je redatelj Danis Tanović nakon svečanosti dodjele nagrada na 63. berlinskom filmskom festivalu u subotu navečer, na kojoj je njegov film “Epizoda u životu birača željeza” dobio dva Srebrna medvjeda.

Oduševljena publika

Nazif Mujić, naturščik koji u filmu glumi samoga sebe, dobio je nagradu za najbolju mušku ulogu, a s pozornice je poručio: “Ovo je, ljudi, prvi put da sam na jednom ovakvom festivalu. Želio bih se zahvaliti svojoj ženi Senadi i djeci i svom najboljem prijatelju Danisu Tanoviću što je došao snimiti ovaj film. Pozdravio bih i sve ove režisere koji su mi dali ovu nagradu”. Poslije je novinarima ispričao i da, nakon što je snimio film, i dalje sakuplja odbačeno željezo kako bi izdržavao svoju obitelj, iako ga je ovo iskustvo “pretvorilo u aktivista koji je sada već svima poznat u njegovom kraju”. Oduševljenje nije mogao sakriti niti on u emotivnom govoru, a ni publika, okupljena u Palači Berlinalea.

Pored Mujića glavnu žensku ulogu u filmu glumi njegova supruga Senada Alimanović.

Primajući nagradu, redatelj Tanović je rekao i kako ovaj film, koji je snimljen s minimalnim budžetom od 17 tisuća eura, pokazuje da “ponekad dobre stvari mogu proizaći iz bijesa. Možda to nije tako često, ali u ovom slučaju jest”. Nadodao je i kako se nada da će “vratiti na Berlinale s malo vedrijom temom”.

U nizu intervjua koje je dao Tanović je i najavio i kako će film, koji je prodan u petnaestak zemalja, biti pokazan i na Sarajevo Film Festivalu.

Istiniti događaj

Nagrade su proglasili i dodjeljivali prvi čovjek festivala Dieter Kosslick i članovi međunarodnog žirija s predsjedanjem Wong Kar-waija, a domaćica je bila Anke Engelke. Na premijeru je, na crveni trepih, došla obitelj Nazifa Mujića, s šestomjesečnim sinom Danisom.

Redatelj Tanović inače je na samom početku namjeravao snimiti dokumentarni film o porodici Mujić, ali nakon što je osjetio njihovu autentičnost i karizmu, zadao im je da glume sami sebe. Film opisuje ono što se Nazifu Mujiću i Senadi Alimanović događalo krajem 2011, kada je njoj odbijena liječnička pomoć, jer obitelj nije imala novca da plati da se Senadi iz utrobe odstrani mrtvo dijete.

Da u drugoj bolnici nije bilo savjesnih liječnika, ženu bi zadesila sigurna smrt. To je priča filma, koji je Tanović snimio u samo devet radnih dana, s malom ekipom suradnika, koja ga je pratila i u prethodnim projektima. Film je, praktički, sniman bez scenarija, kao rekonstrukcija jedne novinske vijesti i osobne ispovijedi suradnika. Osim što je osvojio žiri, ali i brojne filmske distributere, svojom pričom, Tanović je takvim postupkom demonstrirao svoj veliki filmski i redateljski talent.

IZ BERLINA JURICA PAVIČIĆ: Nazif, neočekivana i simpatična odluka

Balkanu možda ne ide dobro u ekonomiji, politici i suzbijanju korupcije- ali, u filmu je europski jugoistok bogme “Bundesliga”. Dva filma s jugoistoka Europe ponijela su - naime - najviše nagrada i najvažnije nagrade na 63. filmskom festivalu u Berlinu koji je završio u subotu navečer.

Rumunjski film “Poza djeteta” redatelja Calina Petera Netzera osvojio je glavnu festivalsku nagradu žirija kojim je predsjedao kineski režiser Wong Kar-wai. Film o sredovječnoj arhitektici koja pokušava od kazne izbavit svog sina koji je automobilom pregazio dijete, osvojio je k tomu i nagradu međunarodnog žirija kritike FIPRESCI. Pravi supobjednik festivala je, međutim, bosanski režiser Danis Tanović. Njegova dokudrama “Epizoda u životu berača željeza” osvojila je Srebrnog medvjeda, kao i nagradu za najbolju mušku ulogu.

Nju je dobio naturščik, otac romske obitelji Nazif Mujić koji u filmu glumi sam sebe, tako da je riječ o svakako neočekivanoj, no i simpatičnoj odluci žirija. Tanovićev film dobio je i Ekumensku nagradu kršćanskih novinara. Postoje, eto, ukratko, i kršćanske zemlje u kojima neki njihov “Glas Koncila” nagrađuje muslimana koji snima film o Romima.

Ostale nagrade žiri je dodijelio tako što je svim filmovima koji su slovili za favorite dao ponešto. Jafar Panahi dobit će u iranskom kućnom pritvoru nagradu za scenarij. Favorit novinara -čileanska “Gloria” - nagradu za žensku ulogu, a moj osobni favorit - kazački film “Lekcije iz harmonije” - dobio je ad hoc izmišljenu nagradu žirija za sveukupne tehničke doprinose - kameru, kostim, scenu i montažu. Od eventualnih favorita, izvisio je samo Bruno Dumont sa svojom “Camille Claudel, 1915.” Nagrade žirija nisu odviše iznenađujuće, blago je iznenađenje tek to što je žiri kojim predsjeda jedan postmodernist ekstravagantnog artificijelnog stila nagradio dva hiper-realistička, namjerno sirova filma. Pobjeda Calina Netzera već je tko zna koje priznanje rumunjskom novom valu. Netzer ne spada u prvi ešalon rumunjskih novovalovaca. Rođen je 1975. u Petrosanima u Transilvaniji, u obitelji erdeljskih Nijemaca. Kao dijete s obitelji je emigrirao u Njemačku, a u Rumunjsku se vratio na studij režije.

“Poza djeteta” treći mu je film, a drugi, “Počasna medalja”, 2009. je igrao na ZFF-u. Čovjek kojeg se, međutim, može smatrati punopravnim suautorom “Poze djeteta” je scenarist Razvan Radulescu, čovjek koji je faktički stvorio poetiku novog rumunjskog vala, napisao prvi film tog pravca (Roba i lova), kao i onaj nesumnjivo prelomni - “Smrt gospodina Lazarescua”. (Jurica Pavičić)