Golema, izdaleka se doima zastrašujuće “glatka”, stijena bez puno utora i ispupčenja, te čovjek, sam na njoj, bez ikakve opreme, bez užadi na koju bi bio vezan, bez karabinera, naoružan jedino penjačicama na nogama i vrećicom magnezija, ostavljen sam sebi, vlastitom umu i snazi tijela - prije nekoliko dana Oscarom nagrađeni dokumentarac “Free Solo” napravljen u produkciji National Geographica i režiji Elizabeth Chai Vasarhelyi i Jimmyja China pripovijeda o sportskom penjaču Alexu Honnoldu i njegovom mitskom usponu na El Capitan, devet stotina metara visoku stijenu u američkom nacionalnom parku Yosemite.
Free solo, kako i u nazivu stoji, podrazumijeva da se penje sam, bez partnera i bez ičega što ide u sigurnosnu penjačku opremu. Čak i s opremom popeti se na El Capitan je, treba li uopće spominjati, zahtjevno; ovako ogoljenom, ostavljenom samo vlastitom iskustvu i čovjekovoj snazi, mentalnoj i fizičkoj, do sad je bilo posve nezamislivo. Jedna greška znači smrt. Ne zna se ocrtavaju li to bolje krupni kadrovi ili totali u filmu koji pripovijedajući o strategiji osvajanja naizgled neosvojivog portretiraju penjača, njegovu posvećenost, misiju, strast koja vodi prema krajnjoj fokusiranosti, strah se pobjeđuje jedino tvrdoglavim treninzima, pripremom, straha nema onda kad znaš da si predvidio sve, unaprijed iscrtao svaki korak i svaki mogući scenarij.
Alpinističke teme
Ovo je prvi put da je Oscara za dokumentarac osvojio film koji govorio o penjanju ili općenito o alpinističkim temama. Do sada su u povijesti nagrade bila nominirana dva “Solo” (Mike Hoover, 1973.) i “Dodirnuti prazninu” (Kevin Macdonald, 2003.). Oscarom u nedjelju nagrađen autorski par, profesionalni i životni partneri, Vasarhelyi i Chin, svojevremeno su napravili i “Meru”, na Sundanceu nagrađeni film koji prati troje alpinista u pohodu na do tada neosvojen vrh Himalaje.
U lipnju 2017., tad 31 godinu star Alex Honnold za nekoliko minuta kraćih od četiri sata ispenjao je 915 metara El Capitana i ozaren stao na njegov vrh. To što je napravio, slikovito je komentirao penjač Tommy Caldwell, predstavlja “spuštanje na Mjesec solo penjanja”. Snimatelj kaže da mu je bilo emotivno teško napraviti posao, snimiti uspon, raditi gledajući čovjeka koji se svaki čas može skotrljati u nepovrat.
Iako ga je za ovog uspona pratila filmska ekipa, Honnold zapravo rijetko ikome kaže gdje se ide penjati, jer ne želi da ga išta ometa pri koncentraciji na stijenu.
“Godinama sam sanjao to napraviti, a nisam, jer sam se - bojao. No, na dan kad sam se popeo nisam osjećao nikakav strah. Bilo mi je ugodno i imao sam samopouzdanje kao da idem u običnu šetnju po parku”, govori Honnold.
Penjati se počeo kao desetogodišnjak, po umjetnim stijenama, u dvoranama.
“Kao dijete nisam bio loš penjač, ali nisam bio niti sjajan. Bilo je puno drugih koji su bili bitno jači nego ja. Onih koji su počeli kao djeca i odmah bili nevjerojatno jaki u tome, jednostavno prirodno nadareni. Nisam bio među takvima. Ali, volio sam to, penjao sam se non-stop, pa sam postajao sve bolji.”
Tek desetak godina kasnije izašao je van, u prirodu, penjati se na prirodnim stijenama. Free solo izabrao je zbog svoje osobnosti, kao dječak bio je presramežljiv da bi ikoga pitao da se penje s njim; tako introvertiran morao se naviknuti oslanjati jedino na samog sebe.
Upisao je studij na Berkeleyju, no ubrzo ga i napustio, te njegove brucoške godine umro mu je djed, razveli se roditelji, a on je većinu vremena provodio penjući se, sam na stijeni. Nije se integrirao na sveučilištu, najbolje se osjećao na stijeni. Napušta Berkeley i godinama živi u kamp-prikolici svoje majke, putuje i penje se, tražeći stalno nove i veće izazove. Film donosi prizore iz Honnoldova života mimo penjanja, život u skučenoj kamp-prikolici, razgovore s djevojkom i nedoumice može li nastaviti njihovu vezu. Vegetarijanac je, ne pije alkohol, niti kavu, voli čitati klasike, zanima ga ekologija i ekonomija, sebe opisuje kao - militantnog ateista.
Kako je penjanje, nakon što napušta Berkeley, postalo središnji dio njegova života, već 2008. je ispenjao sve bitne stijene i smjerove po Yosemitu, poput Half Dome i Moonlight Buttress, ono što je ostalo bio je zastrašujući El Capitan.
Uspon na Half Dome, također free solo, učinio je da je za Honnolda čula globalna penjačka zajednica. Ipak, taj uspon bio je daleko od savršenstva, potpunog vladanja terenom, imao je zastrašujući trenutak s oslanjanjem noge na mjesto za koje nije bio siguran, moment koji nikada neće zaboraviti. Znao je da, odluči li se za free solo na El Capitan, takvog trenutka ne smije biti.
“Sedam sam godina gledao tu planinu, dovezao bih se ispod, mislio da ću se krenuti uhvatiti u koštac s time i onda bih sebi kazao: ‘Ma, nema je*ene šanse! To je previsoko i užasavajuće’”, govori Honnold. Popeo se doduše gore možda i 50 puta u zadnjih 10 godina, ali sa sigurnosnom opremom.
Bilo je potrebno puno repeticija da bi bio posve siguran da dobro poznaje put, da gotovo mehanički znade svaki detalj. Jer, nije mu se smjelo dogoditi da je gore i da se pita ide li pravim putem, gura li prste u prave rupe, morao je na pamet znati stijenu i pokrete, doći do stanja kad to može ispenjati gotovo pa automatski. “Penjanje kad si osiguran užetima je više-manje samo fizički napor, znaš da si siguran, ali free solo se više temelji na psihi, fizički to je isti zadatak, moraš obaviti iste stvar, ali pri tome moraš imati veliko pouzdanje u vlastite procjene i snagu. Jer, pogreška vodi u smrt”, objašnjava.
Dvije sezone
Spremajući se za free solo na El Capitan godinama je, osim penjanja po stijeni, radio i vizualizacije, zamišljao i osjećao svaki hvat El Capitana u svojoj ruci, u mislima osjećao svaki dodir noge na točno određeno mjesto na stijeni.
S prijateljem je ispenjao El Capitan skupljajući i na leđima noseći dolje odronu sklone dijelove stijene za koje je, ako stane na njih, postojala mogućnost da se otkotrljaju. S ruksakom punim kamenja naporno je hodati pločnikom, kamo li penjati se po stijeni… Nakon dvije sezone koje je proveo pripremajući se za potencijalni free solo na El Capitan, konačno je osjećao da je završio s pripremama. 3. lipnja 2017. ustao je u zoru, doručkovao i prije svitanja došao u podnožje. Bio je posve miran, znao je da može. Ne samo da je znao napamet smjer, već i jako veliko područje stijene s lijeve i desne strane samog smjera kojim se penjao. U svakoj je situaciji znao što je rezervni korak i kako ga najbolje i najlakše izvesti. “Nisam sumnjao da ću se popeti”, mirno kaže. Čak i najteže dijelove odradio je rutinski. Perfektno je odrađivao ono što mu je već za prethodnih uspona na El Capitan postalo rutinom.
Penjanje mu je, kaže, otvorilo oči za svijet i druge ljude. Putujući ne bi li se susreo sa što izazovnijim planinama, vidio je u kakvim uvjetima žive ljudi oko njih - i dalje bez struje, vode… Osnovao je zakladu za humanitarnu pomoć, godinama izdvaja trećinu svojih prihoda. Danas najpoznatiji free solo penjač na svijetu kaže da od penjanja može i solidno živjeti. “Zarada? Zarađujem kao - prosječan zubar”, zadovoljno će.