‘Svi oko sebe na poslu imamo neku osobu koja će uvijek igrati ulogu žrtve‘

Može li sustav u kojem godinama u učionicama, relativno sigurni u svoju poziciju i zaštićeni, sjede i posve disfunkcionalni profesori dati djeci smisleno obrazovanje i odgoj? Sonja Tarokić u svojem debitantskom dugometražnom filmu koji potpisuje i redateljski i scenaristički pripovijeda o školskoj pedagoginji, energičnoj mladoj ženi koja ima puno više posla s profesorima negoli s djecom, jer zbornica je adresa intriga, često pozornica za nadjačavanje, a škola teško da je mjesto reformi, prije ogledalo društva u kojem vlada defetizam i paradigma sažeta u poznatom "ne talasaj", ne mijenjaj, jer s rogatim se nije bosti. Zbornica ima svoju unutarnju dinamiku i logiku koja često nije u službi prosvjetarskih profesionalaca i djece.

Ideju za scenarij, kaže redateljica, imala je još za studija: "Trebalo mi je neko vrijeme da se bavim istraživanjima, razgovorima s prosvjetarima, da nađem koja je to perspektiva koju želim dati na taj svijet. A trebalo mi je vjerojatno i vrijeme za vlastito sazrijevanje, da bih samu priču emotivno razumjela iznutra. Naprosto, to je bio težak scenarij za pisanje."

Nekoliko je godina radila na scenariju i na istraživanju teme. "Jedna je stvar raditi na dramaturgiji, na osmišljavanju likova, a druga razgovarati s prosvjetarima. Puno sam čitala forume prosvjetara, tamo se svašta dozna, jer postoji strah, nitko neće o svojoj radnoj okolini na sva zvona pričati što se događa, oni žive skupa po 30 godina u istoj sobi, u istoj zbornici i neće javno govoriti o problemima u školi, ali na forumima bih znala pročitati po 500 stranica iskrenih žalopojki. Sada kada je film izašao, i kada vidim da je upravo prosvjetarima ovaj film autentičan, imam osjećaj da ih nisam iznevjerila, da su dobili 'svoj film'. To me baš silno ganulo."

S producenticom Ankicom Jurić Tilić sudjelovala je na Torino Film Labu.

"Program TFL-a ima dva modula, u grupi se s mentorima devet mjeseci radi na scenariju, a idući je stupanj više okrenut razvijanju samog projekta, povezivanju i traženju koproducenta. To je sjajna platforma za mlade ljude jer naše filmove smješta u europski okvir. Razvojna je faza u manjoj kinematografiji jako važna za projekt, cijelo vrijeme treba ulagati u vidljivost filma. Tu je Ankica Jurić Tilić zbilja sjajna, ona jako dobro razumije taj svijet i daje silnu potporu autorima s kojima radi."

Film je svjetsku premijeru imao minulo ljeto u Karlovym Varyma, gdje je, kao i na nedavnom Zagreb Film Festivalu, dobio posebno priznanje, bili su potom još na nekoliko festivala, u Valenciji, Torinu…

Sonja Tarokić rasla je u obitelji u kojoj je više psihologa raznih usmjerenja i među prijateljima ima prosvjetnih radnika. Kaže, to ju je učinilo empatičnijom za ljude unutar sustava.

"Takav posao može značiti jako stresan život. Imam veliko poštovanje prema njima, to je ustvari poziv, posao koji se ne može raditi bez strasti. Na neki način je umjetnički posao suprotan poslu učitelja, pedagoga, jer iako pričaš tuđe priče, zapravo se stalno baviš sobom, svojim potrebama i strahovima - dok je posao prosvjetara i psihologa prvenstveno posvećen drugima. Meni se čini da se u filmu osjeti ta toplina i uvjerenje da ljudi o kojima pripovijedam rade za viši cilj, bez obzira na to što svatko ima neku svoju perspektivu na to.

Ljudi ponekad na poslu ispadaju kukavice, ali da bi dugoročno bio od koristi, moraš ponekad pristati na neke stvari i birati svoje bitke. I za takvo što imam empatiju. Ako namjeravaš u nekom sustavu sljedećih dvadeset godina biti od koristi, ne možeš vječito pucati na malim stvarima, ne može svaka bitka biti jednako bitna", kaže pa dodaje:

"Jako mi je bio zanimljiv i vukao me u pisanju scenarija i osjećaj straha, strah od autoriteta. Ponekad nešto što kažeš na poslu, neka rečenica, ostane i može te mučiti mjesecima.

Zanimljivo je i to na koji se način ljudi podijele u razne klike, tko su ljudi koje smatraš saveznicima, neki te mogu silno razočarati, takvih likova ima u filmu. Ponekad nas neki ljudi neočekivano iznevjere, poljuljaju nam vjeru u društvo mnogo gore nego oni za koje je naočigled jasno da smo na suprotnim polovima."

Nives Ivanković igra ravnateljicu škole, podobnu politici, a ne struci. "U školama, s jedne strane, postoji pritisak povezanosti s gradskom upravom i uloge koju ravnatelji moraju igrati i prema svojim zaposlenicima, i prema roditeljima, i prema financijeru, gradu, pa i prema nekoj političkoj povezanosti. Samo u gradu Zagrebu ima milijun spletki do koje su mjere ljudi bili nezadovoljni izborom ravnatelja, koja vrsta pritisaka je postojala u zbornicama. To sam htjela staviti u film kao suptilnu misao, kao podtekst. Nisam htjela stavljati fokus na neku specifičnu situaciju. Ravnateljica je demagog, politički teatralna, kako što glavni lik za nju kaže - ona je glumica, izvodi performans svaki put kad komunicira s roditeljima, kad komunicira u zbornici, kreira situaciju žrtve i patnice. To je taj tip karaktera. Svi oko sebe na poslu imamo neku osobu koja će uvijek igrati ulogu žrtve. Kad smo Nives Ivanković i ja razgovarale o njezinu liku, znale smo crpiti inspiraciju iz stvarnih ljudi iz naše okoline. Ona vuče neku teatralnost kakvu je imala bivša vlast u Zagrebu. Ima taj patos u sebi."

U "Zbornici" je, pred objektivom kamere, malih i velikih, sistemskih problema. "Film tematizira dva tipa problema u prosvjeti - s jedne strane su to svakodnevni propusti koji su iz generalne zasićenosti svakodnevice, koju prosvjetari osjećaju, pa tako profesorica likovnog mora svako malo uređivati školu, a njoj se na primjer više ne da baviti 'revizijom' svoje uloge. S druge strane, tu uvijek postoji neka izrazito problematična osoba koja svima zagorčava život - i to je drugi ključni problem priče filma. Potpuno je jasno da nastavnike koji na satu među učenicima nalaze svoju ispunjenost zakulisne igre iz zbornice bespotrebno iscrpljuju… Tamo se o svemu razglaba unedogled, sve uključuje petsto sastanaka, i tu ljudi zapadnu u apatiju, pa ih ta apatija nosi kroz život."

Među kolegama u "Zbornici", među učenicima u školi ovdje je profesor povijesti, izgubljen, na nastavi nefokusiran, povijest sklon revidirati pričajući učenicima osobne priče.

"On živi u paranoji i narcisoidnosti. To je lik kakvoga dobro poznajem iz vlastitog okruženja i kojeg svi često srećemo. Ako njega stavite, primjerice, u neku novinsku redakciju, to je bitno manje opasno. Ako mu date poziciju profesora u školi, tada njegovo ludilo ima veću težinu i opasnost. Bilo je nekih vrlo poznatih slučajeva u Zagrebu prema kojima se njegov lik temelji, a i ja sama sam imala profesore koji nisu bili sposobni predavati. I uvijek kada bi došlo do frke oni bi samo otišli na bolovanje."

Glavnoj je junakinji jasno da je takav kolega opasan, da su s njime najviše ugroženi učenici, ali joj je jasno i da njega treba vrlo delikatno rješavati. Profesori se na koncu ovako ili onako "nagode" sa sustavom, prilagode mu se kao neudobnoj cipeli koju ne mogu zamijeniti za bolju, pri tome uspijevaju manje ili više štititi djecu.

"Mislim da su djeca jako pametna, vrlo dobro vide tko je kakav i znaju se postaviti prema tome. Već u osnovnoj školi znaju prepoznati s kim imaju posla, čak znaju takve 'ludose' smatrati najprijateljskijima, 'legendama', dokle god se drže pravila koja su s djecom uspostavili. Ali vrlo brzo se dogodi da baš onda oni prvi iznevjere to dječje povjerenje, pa se osvećuju, divljaju, iskaljuju se, i na koncu ih ništa i ne nauče. Na snimanju filma bilo je zanimljivo čuti od djece koja su bila na setu da svi oni znaju takve profesore iz svojih škola, nekoga nalik ovom našem profesoru povijesti. Samo što to, naravno, ne bi trebalo biti tako, kao odrasloj osobi ti je jasno tko djeci zaista pomaže."

Živimo li u sistemu gdje je to svakodnevna pojava, što to znači za djecu?

"Ako si odmalena upoznat s tim tipovima ljudi koje ćeš kasnije u društvu sretati, dobio si poruku da ne treba svakom odraslom vjerovati, da ne znaju svi odrasli nužno što je dobro, da se ne znaju ni postaviti prema djeci u svakoj situaciji. To nekakvo iznevjeravanje odraslog autoriteta koje se dogodi već u školi, nastavlja se dalje kroz sustav i život. Tu nam se, već u školi, usadi defetizam, uvjerenje da se malo što može promijeniti. Jako su rijetke priče u školama gdje si već u ranoj dobi vidio da stvari idu naprijed."

Profesor povijesti energičnoj će pedagoginji u jednom trenutku otvoreno poručiti da on točno zna kako završava svaka priča, sebe drži svojevrsnim mudracem, omnipotentnim umom koji je odgonetnuo sudbinu svijeta.

"On koji je najnemirniji u vezi sa samim sobom, kao, poziva druge da se pomire sa stanjem stvari. Na više festivala u inozemstvu gdje je prikazan film publika bi se znala poistovjećivati s tim momentima. Silno su se poistovjetili, primjerice, i u Češkoj i u Španjolskoj. U Češkoj smo imali tri projekcije s više od tisuću ljudi u publici, nakon filma su nam ljudi prilazili i govorili da su to i njihove priče, da je to i njihov svijet."

Glavnu ulogu redateljica je povjerila Marini Redžepović, glumici kojoj je to prva velika filmska uloga, zadnjih je desetak godina glumila u kratkometražnim filmovima, sporedne uloge u dugometražnim filmovima u regiji, u TV serijama te uloge u kazalištu.

"Marina i ja smo prijateljice, upoznale smo se za vrijeme studiranja i tad smo već počele raditi na nekoliko kratkometražnih filmova. Jako smo se povezale. U njoj sam prepoznala osobu koja je jako topla i srčana, za koju se vidi da vjeruje u nešto, da traži neki cilj, i da će nas zato moći voditi kroz svijet škole očima entuzijasta. A opet, Marina ima izrazitu britkost, duhovita je i pametna, ta je njezina strana dala njezinu liku vjerodostojnost da bi se to sve 'i nama' dogodilo. Bila je uključena cijelo vrijeme pisanja scenarija, znala mi je jako puno pomoći kad bih zapela s pisanjem, ona je bila srž projekta."

U godinama dok je radila na filmu često je, pripovijeda, slušala Lado. Film počinje stihovima prigorske pjesme "Paune moj". "Neke od tih pjesama jako su mi bile inspirativne. Zato su bile i upisane već u sam scenarij. Svojim melosom daju jake emotivne punktuacije, a mislim da nose i osjećaj da su sve te emocije i sve te priče iz filma dio našeg naslijeđa, da su neka naša zajednička prošlost koja opisuje simbolički nešto što je kolektivno. Vidi se to i u samim riječima pjesama. U pjesmi 'Paune moj' glavni dio teksta je 'Na čije će dvore pasti, paune moj, paune moj'… u čiju će kliku ući, kao da biraš stranu, na čijoj si strani. Svaka ta pjesma u stihovima ima neku simboličnu rečenicu."

Za vrijeme božićnog sajma u školi slušamo pjesmu "Malo Međimurje", koja je tekstom, pejzažnim i ljubavnim, u kojem je neki ponor, dobar uvod u razdor koji se događa u školi s njezinim kolegicama. Za vrijeme Uskrsa pak pedagoginji je u tom kolektivu jako teško, gotovo je frontalno sukobljena s ravnateljicom…

"U tom trenutku za razliku od svih drugih svjetovnih folklornih pjesama tu ide pjesma o pomirenju, prihvaćanju, 'Oj, dragi Jezuš, vupri nas…' Trenutak kad bi, valjda, trebalo prihvatiti svoju poziciju - da bi na kraju potom krenulo deset minuta linđa, kola koje je cirkularno, napeto, sugerira neko ponavljanje, neki ciklus. Svaka ta pjesma imala je neku simboličku ulogu, uz onu emotivnu. To mi je bila jako važna razina filma. Mnogi mi gledatelji govore o snazi koju im je glazba dala u filmu, jako mi je drago da svi to osjećaju.

Čak i gledatelji vani, stranci koji ne razumiju riječi pjesama, svejedno jako reagiraju na glazbu, jer su te pjesme silno snažne već u samim izvedbama, u tim grlenim glasovima ljudi osjete što je uloga te pjesme."