Suptilna katolička filmska propaganda

ZAGREB - "Des hommes et de dieux” francuskog redatelja Xaviera Beauvoisa ekranizacija je istinitog događaja iz 1996., kad su pripadnici alžirske islamističke gerile oteli i masakrirali sedmoricu trapističkih redovnika iz osamljenog samostana Tibhirine u alžirskom gorju Atlas. Ubijeni redovnici živjeli su u miru s lokalnim islamskim stanovništvom, obavljali su humanitarni rad i liječili ljude, a strogo su se ustručavali prevođenja na kršćanstvo. Uoči napada na samostan, središnja alžirska vlast upozorila ih je da su u pogibelji i tražila da se povuku u Francusku.

Trapisti su, međutim, odbili sugestiju držeći da bi to bila izdaja njihove misije. Zbog svog ekumenskog stava i odabira mučeništva redovnici iz Tibhirinea postali su popularni heroji suvremene katoličke publicistike, gdje ih se obično titulira kao “mučenike s Atlasa”.

U Beauvoisovom filmu islamističke gerilce vidi se samo dvaput, u dvije kratke scene. U prvoj od njih, Beauvois inscenira dobro poznati napad gerilaca na radnike zagrebačke Hidroelektre, a u drugoj islamisti dolaze do redovnika ištući medicinsku pomoć, što trapiste stavlja pred etičku dilemu. Politički aspekt tibhirineskog masakra kao da je Beauvoisa malo zanimao.

Redatelja je kudikamo više zanimao onaj spiritualni: dakle, pitanje hoće li trapisti odabrati sigurnost i život, ili će slijediti Kristovu žrtvu i odabrati mučeništvo. Negdje na sredini filma, starješini samostana ( Lambert Wilson ) i njegovom pobočniku ( Michael Lonsdale) postaje jasno da ostajući u Tibherineu riskiraju glavu.

Redovnička se zajednica podvoji na one koji žele povlačenje, i one koji kane ostati. Na koncu, redovnici ostaju i tijekom posljednje večeri zajedno slušaju Čajkovskog. Beauvoisova teološka poanta je jasna: tibhirineska žrtva prefiguracija je žrtve Velikog petka, a večera redovnika inačica Posljednje večere.

Xavier Beauvois nije bezveznjak koji se profiterski latio velike teme.

Riječ je o jednom od najzanimljivijih francuskih redatelja srednje generacije, koji se afirmirao sredinom devedesetih filmom “Ne zaboravi da ćeš umrijeti” u kojem je glavni junak - Francuz koji se u Mostaru pridruži HVO-u!

Beauvoisovi filmovi su jednostavni i nimalo ekstravagantni, a njegov film iz 2005. “Mali poručnik” jedan je od najboljih europskih krimića ove dekade.

Ovdje možda doista jest riječ o “katoličkom propagandnom filmu”, kako je bez malicije primijetio britanski kritičar Derek Malcolm, no Beauvoisova “propaganda” je suptilna, nimalo tabloidna, a film zrači nečim pozitivnim.