‘Stric iz pakla‘ priznaje: ‘Debitanti su uvijek zanimljivi. S njima nije muka kao s osrednjim redateljima‘

Predrag Miki Manojlović nominiran je za Zlatni Studio za ulogu strica u filmu "Stric" Andrije Mardešića i Davida Kapca. Obojici redatelja "Stric" je debitantski dugometražni film. Manojlovića se scenarij dojmio već na prvo čitanje. Zato se i odlučio prihvatiti ulogu.

"Debitanti su uvijek zanimljivi. Nema gore stvari od osrednjosti. Bolje je raditi s očajnim redateljima nego s osrednjima. Jer, od onih očajnih čovjek nauči nešto, a od osrednjih ne nauči ništa. I u kazalištu i na filmu radio sam s nekima od najboljih redatelja, ali radio sam i s lošima. Ali oni osrednji su muka. Debitanti nisu problem, s njima nije muka. Pogotovo kad dobijete i pročitate ovakav, sjajan scenarij. Odmah sam vidio da su Andrija Mardešić i David Kapac zanimljivi autori."

Glasajte za pobjednike u kategorijama za nagradu Zlatni Studio

Manojlović dodaje:

"Ovo nije film lagan za gledanje. Zahtjevan je, težak, gotovo jezovit film. Netko je dobro rekao da je to stric iz pakla. Da, on dolazi direktno iz nekog njegova unutarnjeg pakla. Nedovoljno pažljivi govore da se radnja događa u 1980-ima, da se tada dogodi sve što se u filmu dogodi. Međutim, film se događa u sadašnjem vremenu, a stric iz pakla sebe i tu obitelj, s kojom ima pakleni odnos, zapravo vraća u 1980-e."

Scenarij ga je zaintrigirao: "Čitajući scenarij, kad dođete na drugu scenu, pomislite da je neka greška, jer riječ je o jako malim razlikama u odnosu na prethodnu scenu. Počinjete se pitati što se to tu događa. Stric dolazi. Božić je. Ali, ne! Nije to nikakav Božić. Vruće je, sunce je, a to nije ono lagano zimsko sunce. No, kad god stric dolazi, mora biti Božić, sa svim onim što Božić podrazumijeva, bor, pečenje, darovi…"

"Stric" je od onih filmova koji gotovo da traži da mu se gledatelj vraća, na drugo gledanje uoči poneki detalj koji je u prvi mah moguće promaknuo.

Dijalozi se, takva je struktura priče, u raznim iteracijama, neprestano ponavljaju.

"To ponavljanje je obavezan zadatak, taj dijalog mora ići tako, tako i tako, jer ako ne ide… onda će se nešto loše dogoditi. Onda se ona koja je za obitelj bitna neće vratiti. Ili, možda će doći iduće godine. No, pitanje je je li to razdoblje od jedne godine ili nije, jer obitelji stric možda ponovo dolazi u roku od tri dana. Mi smo snimali sedam Božića. A sve se to njima možda događa u roku od šest mjeseci. Ili pet. Ili tri, dva…"

Što je to izašlo iz ljudi okupljenih oko bora, purice i francuske, a hrvatske salate?

"Meni je to s tom francuskom hrvatskom salatom stvarno duhovito. Bilo je tu duhovitosti koje nisu mogle ući u finalu verziju. Recimo, kad majka kaže: ‘Pa, tako je. Je. Je.‘ A, stric će na to: ‘Pa, i kad nije - je. Je.‘ To je refleksija na TBF. To nije stalo u film, žao mi je. No, razumljivo je. Jer, montaža je usamljenički trenutak. Tu dolazi možda do zamora, do prezasićenosti, nekih drukčijih pogleda. To je posljednji kreativni proces koji redatelj ima s montažerom, a montažer možda ima neki svoj pogled na stvari i onda se tu još mijenja, dorađuje."

Jutarnji.hr