'STRAH BOJE LAVANDE' Gay se do 90-ih nije smio zaposliti u američkoj vladi i njenim poduzećima, kao ni u tvrtkama koje rade za vladu

Rođen 1925., Franklin E. Kameny je kao dječak dobio od oca knjigu o astronomiji koja ga je fascinirala. Poslije se zaposlio u američkoj vojsci u odjelu za kartografiju i sanjario da postane astronaut.

Sovjeti su 1957. lansirali “Sputnik” i nabili veliki kompleks Amerikancima, no potonji nisu znali kako iskoristiti svoje izuzetne talente. U tom je razdoblju bilo pravilo da se u državnim službama ne smiju zapošljavati homoseksualci i lezbijke, a Kameny je bio jedan od njih. Ipak, za razliku od većine svojih supatnika, on nije prihvaćao otkaz kao definitivnu činjenicu. Pridružio se maloj organizaciji Društvo Mattachino iz Washingtona (ime je dobilo po srednjovjekovnom francuskom tajnom društvu koje je pod maskom kritiziralo monarhe i vladu), vrlo marljivoj i radikalnoj jer je izdavalo publikacije u kojima je tražilo legalizaciju gay brakova i pravo usvajanja djece za gay parove: uz njihovu podršku neumorno je pisao senatorima i članovima Vrhovnog suda, zastupajući ne samo svoj slučaj nego i svih onih koji bi mu se obratili.

Dobivao bi prezirne pa čak i uvredljive odgovore, ali je postao prvi gay koji je 1963. svjedočio pred Kongresom, zastupajući prava homoseksualaca. Dvije godine kasnije organizirao je protestni hod pred Bijelom kućom, svi sudionici morali su biti propisno odjeveni, muškarci u odijela i kravate, a žene u haljine (bez obzira što bi privatno radije nosile hlače): isprva ih je bilo malo, ali je s vremenom povorka rasla: često su joj se pridruživali i oni koji nisu bili te spolne orijentacije.

Bio je to znak da je fenomen zvan “Strah boje lavande” počeo slabiti. Tridesetih nitko nije ni slutio da će se nešto takvo razbuktati i uništiti mnoge živote, muškarci i žene iz cijele Amerike hrlili su u Washington i zapošljavali se u državnim službama, potražnja za kadrovima bila je iznimno velika, ali su se tamo susreli i s drugačijim načinom života: gay barovi bili su normalna pojava, ono što se skrivalo u malim mjestima u velegradu je bilo dozvoljeno. 2. svjetski rat predstavljao je svojevrsnu revoluciju za gay populaciju, tijekom vojnih vježbi i akcija dečki su se mogli družiti s dečkima, cure sa curama, pa bi se brzo prepoznalo tko je kakvih sklonosti.

Krajem četrdesetih osnivale su se prve gay organizacije (u to doba u nas se zbog homoseksualnih odnosa dobivalo i po 20 godina zatvora), a posebno je bombastično odjeknulo istraživanje Alfreda Kinseyja u knjizi “Seksualni život muškarca”, u kojoj je njegov tim ustvrdio da je 49 posto Amerikanaca bar jednom imalo homoseksualni odnos. Prekretnicu je, međutim, predstavljala pobjeda republikanske stranke 1952., kada su izbore dobili Dwight D. Eisenhower i Richard Nixon: jedna od njihovih izbornih parola bila je borba za moral, što je značilo otpustiti iz državne službe ne samo komunističke simpatizere nego i “pervertite”. Tzv. lov na vještice već je bio u punom jeku, a sada više nisu stradali samo “crveni” nego i oni “boje lavande” (tako ih je okrstio senator Everett Dirksen). Eisenhower je čak potpisao službenu odredbu kojom se zabranjuje zapošljavanje gay populacije ne samo u vladi i njenim poduzećima, nego i u privatnim kompanijama koje rade za vladu. Opravdanje je bilo da su takve osobe sigurnosni rizik, podložne ucjenama stranih službi. “Homoseksualac će radije izdati domovinu nego otkriti svoje seksualno opredjeljenje”, tvrdilo se.

Tih godina na radnom mjestu osumnjičenog ili osumnjičene naprosto bi se pojavila dva agenta FBI-a ili policajca, zaskočila je na osnovu anonimnih dojava, a nakon vrlo neugodnog ispitivanja, uslijedio bi otkaz. Neki su bili tako utučeni da su počinili samoubojstvo, drugi su promijenili profesiju ili životarili na rubu gladi, a treći - poput Kamenyja - su uzvratili udarac. Racije po gay barovima su učestale, upadalo se i u privatne kuće gdje su se održavala takva druženja, a osim noći provedene u zatvoru neugodnost se sastojala i u tome što bi uhapšenima katkad objavili ime u novinama. Bilo je to razdoblje neizmjernog licemjerja, osobni odvjetnik senatora Josepha McCarthyja - glavnog lovca na komuniste i homoseksualce - Roy Cohn bio je ne baš jako prikriveni gay, a nešto slično govorkalo se i za Edgara J. Hoovera, šefa FBI-a.

O tom razdoblju David K. Johnson napisao je 2004. knjigu “Strah boje lavande”, a po njoj je lani Josh Howard snimio istoimeni dokumentarac, u kojem su naratori, između ostalih, holivudske zvijezde Glenn Close i David Hyde Price. Film će imati premijeru večeras na Festivalu tolerancije u kinu Europa. Sakupljena je nevjerojatna građa koja se sastoji od potkazivačkih pisama, izjava nekadašnjih lovaca na “dečke i cure boje lavande” (jedan od njih jedino žali što se od oko pet tisuća onih koji su izgubili posao dio njih mučen depresijom ubio), a nevjerojatne su i ispovijesti svjedoka tog vremena. Joan Cassidy imala je izvrsnu reputaciju dok je radila u mornarici, poslije su je htjeli proglasiti admiralicom u rezervi, bila bi prva žena koja bi dobila tu počast, no ona je znala da ne bi prošla dodatne sigurnosne provjere i odbila imenovanje. Poslije se udala za svoju partnericu.

Carl Rizzi radio je kao državni poštanski službenik, i on je dobio neugodnu posjetu dvojice agenata koji su ga upozorili da znaju kako nastupa po gay barovima kao transvestit, uslijedio je otkaz, međutim, njegov se šef založio za njega, zadržao je radno mjesto, a karijera u noćnim klubovima mu je procvala.

Ispostavilo se da nitko nikad u Americi nije ucijenjen zbog svoje seksualne orijentacije od sovjetskih ili nekih drugih stranih službi i da je sve to bila samo predstava za javnost. Godine 1969., nakon neuspjele racije policije u dva noćna kluba u Greenwich Villageu (tzv. Stonewallska pobuna), kada su se prisutni suprotstavili hapšenju, vremena su se definitivno promijenila. Jamie Shoemaker, cijenjeni lingvist, otpušten iz Nacionalne sigurnosne agencije (NSA), požalio se Franklinu Kamenom koji je krenuo u akciju i njegov je klijent vraćen na posao.

Tek je predsjednik Bill Clinton devedesetih godina ukinuo Eisenhowerovu sigurnosnu provjeru za one koji se zapošljavaju u vladinim poduzećima, 9. siječnja 2017. državni tajnik John Kerry i formalno se ispričao onima koji su stradali ili imali problema za razdoblja zvanog “strah boje lavande”, međutim, već 20. siječnja Bijelu kuću preuzeo je Donald Trump i ta je izjava brisana s web stranica njegova ureda. Kameny je umro 2011., dvije godine ranije primio ga je i predsjednik Barack Obama, tako da nije morao svjedočiti toj blasfemiji.