ŠTO NAM JE DONIO 13. ZFF? Iz 'all stars' programa teško je bilo odabrati. Pobijedila je drama smještena u nacistički logor smrti

Za festival koji u natjecateljskoj konkurenciji ima prve i druge filmove, filmska 2015. bila je godina iz snova. Rijetko se kad dogodi da unutar jedne filmske sezone debitantski filmovi osvoje glavnu nagradu u Veneciji, na Sundanceu, u San Sebastianu, Sarajevu, Grand prix canneskog žirija, te još nekoliko nagrada u Veneciji i Cannesu. A upravo to se dogodilo ove, 2015.

U takvim okolnostima ekipi Zagreb Film Festivala bilo je relativno lako selektirati glavni program koji se pretvorio u mali "all stars" program ljetno-jesenskog dijela filmske sezone. U nevolji se zato našao tročlani međunarodni žiri kojim je predsjedao gruzijski redatelj Levan Kouguashvili. Što god da je odlučio, taj je žiri naime morao preskočiti neki od izvrsnih filmova koji su obilježili filmsku sezonu. Istodobno, koji god film nagradio, tom filmu ta nagrada neće puno značiti. Kad jednom osvojite Veneciju ili Sundance, nagrada iz Zagreba ne može vam puno dodati ili oduzeti.

U tim okolnostima žiri je odlučio ne kalkulirati, nego naprosto dati nagradu najboljem filmu. A za takvog su odabrali film "Saulov sin", dramu smještenu u nacistički logor smrti Auschwitz-Birkenau koji potpisuje mađarski režiser Laszlo Nemes. Riječ je o filmu koji je u Zagreb stigao s drugom nagradom iz Cannesa, za koji mnogi smatraju da mu je u Cannesu pričinjena nepravda što nije pobijedio, a smatra ga se i ozbiljnim kandidatom za Oscara. Mnogo će rasprava biti o etičkim i teološkim prijeporima ovog jezivog i zastrašujućeg filma, no jedno je nesporno.

"Saulov sin" majstorija je filmske forme, film ingenioznog redateljskog jezika, kompleksnih i elaboriranih dugih kadrova, te film koji na rijetko viđen način koristi ekspresivne mogućnosti filmskog zvuka. Tko god je gledao "Saulovog sina", ne može reći da je nešto slično već vidio.

Utješne nagrade u Australiju i Dansku

Dvije utješne nagrade tročlani je žiri "odaslao" u Australiju i Dansku. Dobili su ih filmovi "Tanna" australskog para etnografskih dokumentarista Butler i Dean, te Tobias Lindholm za sudsku dramu "Rat". "Tanna" je film koji je u Zagreb stigao s nagradom iz Venecije, vizualno raskošna adaptacija narodne legende s pacifičkog otočja Vanuatu u kojoj sve uloge glume domorodci plemena Yahel koji nikad u životu nisu vidjeli kino. S obzirom na oskudne produkcijske mogućnosti i činjenicu da sve uloge glume apsolutni naturščici, "Tanna" je frapantno upeglan film odlične glume i kamere.

Što se "Rata" tiče, riječ je o intrigantnoj sudskoj drami o zapovjedniku danske postrojbe u Afganistanu koji da bi spasio život suborca izda nepromišljeno naređene i skrivi smrt 11 civila. U Danskoj ga izvode pred sud, no izvuče se zbog lažnog svjedočenja suboraca. Riječ je ukratko o kompleksnom filmu u kojem pratimo sudbinu čestite osobe koje nehatom počini zlo, a onda se izvuče na nečasni način, pri čemu niste načistu je li licemjerniji on ili sistem koji ga šalje u rat, a onda se snebiva nad posljedicama.

I u hrvatskom programu "Kockice" nagrade je dodjeljivao međunarodni žiri kojim je predsjedala francuska distributerka Sata Cissokho. Na iznenađenje mnogih, žiri je nagradu dao filmu "Zvjerka" Daine Oniunas Pusić. "Zvjerka" je film o dvije starice, materi ( Marija Kohn) i kćeri ( Doris Šarić Kukuljica), koje zajedno žive u stanu i uzajamno se glože. Kćerka je gluha, majka u invalidskim kolicima, a ionako groteskno "kućanstvo" postane još morbidnije kad se u njega useli - šišmiš.

"Zvjerka" je karnalni, gerontološki "gothic" koji nije za svačiji ukus (za moj nije), no žiriju se svidio jamačno zato jer je upadljivo drukčiji. Isti žiri specijalna je priznanja dodijelio i filmovima "Piknik" Jure Pavlovića, te "Nas dva" Andrije Mardešića, koji su i meni osobno bili najbolji u programu.