Što je Elia Kazan pisao ženi nakon što je bio s Marilyn

“Ne žalim zbog toga. Volim te i samo ti želim pomoći. Strašno mi je žao što sam te povrijedio. Ipak sam samo čovjek.

To bi se moglo opet dogoditi. Nadam se da ne, jer sam odolio mnogim prilikama. Ništa zbog toga nisam izgubio. Iz ovoga sam puno dobio, ne kažem da nisam. Mislim da sam joj dosta pomogao. Ako ti se ne sviđa ovo što govorim i ako zbog svog osjećaja časti smatraš da se moraš razvesti od mene, razvedi se. Ne vjerujem da ne bih smio biti u braku. Ako se razvedeš, otvoreno ti kažem da ću se vrlo brzo opet oženiti i imati još djece. Osjećam da sam obiteljski čovjek i to prokleto dobar. Nije me briga što ti o tome misliš”.

Uloga nakon seksa

Ovako je poznati redatelj Elia Kazan rezimirao uzgrednu ljubavnu vezu s Marilyn Monroe svojoj tadašnjoj supruzi Molly Day Thacher, u pismu datiranom 29. studenog 1955. S njom je bio u braku još od 1932., kao dramatičarka i dobar poznavatelj kazališne scene, između ostalog, upozorila je muža na tada još nepoznatog Tenneseeja Williamsa, a sigurno su je i prijatelji upozorili da Kazan povremeno ljubaka s najslavnijom holivudskom plavušom. Činjenica da su njih dvoje bili ljubavnici nije posebno otkriće, o tome je Kazan naširoko pisao u svojoj autobiografiji “Život”, prvi put objavljenoj 1988. Iz nje je javnost doznala da je Marilyn bila tek jedna od brojnih žena u njegovu životu, nekima se nije potrudio upamtiti ni ime, poput Jean Peters, miljenici i kasnijoj supruzi milijunaša Howarda Hughesa, koja je trebala igrati glavnu žensku ulogu u Kazanovom filmu “Viva Zapata!”, a angažman je dobila nakon polusatnog seksualnog testa u njegovom automobilu. Novina je, međutim, pismo u kojem se Kazan na ovaj način obraća ženi: isprika i grižnje savjesti je u njemu vrlo malo, ton je gotovo autoritativan, a sve završava prijetnjom da ga eventualni razvod neće spriječiti da se ponovno oženi s nekom drugom. Uzgred, Molly je umrla 1963., u vrijeme kada je Kazan već dugo bio u vezi s glumicom i redateljicom Barbarom Loden, koja će ubrzo postati njegova druga supruga.

Navedene retke ćete u cijelosti moći pročitati u “Izabranim pismima Elie Kazana”, koja će se naći u američkim knjižarama 22. travnja: njih gotovo 300 probrao je kazališni znalac Albert J. Devlin iz goleme građe koju mu je povjerila Kazanova treća supruga Frances. Vrlina je njegova pothvata što ništa nije izostavljao, pisma je objavio bez kraćenja i cenzuriranja, tako da će ona biti zahvalno štivo svima koji su pročitali Kazanov “Život”: Devlin je pazio da ne ponavlja činjenice, pisma su dopuna, a katkad bacaju novo svjetlo na poznate događaje.

Znalo se, recimo, da se redatelj borio kao vrag da njegova filmska verzija kazališnog komada “Tramvaj zvan čežnja” stigne pred publiku sa što manje rezova. Štošta je ublaženo već u fazi rada na scenariju, no cjelina se za tadašnje standarde još uvijek doimala suviše provokativno: prešućeno je da je suprug Blance DuBois bio homoseksualac, ali je njezino silovanje u završnici naglašenije nego u drami. Kazanovo pismo producentu Charlesu K. Kaufmanu otkriva nevjerojatnu racionalnost i upornost, njega ne zanimaju društvene predrasude, važno je samo ono što njegov film čini slojevitim i kompletnim. Ipak, trebalo je preko 60 montažnih rezova da “Tramvaj zvan čežnja” dobije pravo prikazivanja.

Zagovarao Newmana

U ožujku 1954. pisao je čuvenom književniku Johnu Steinbecku i obrazlagao zašto se u ekranizaciji njegova romana “Istočno od raja” opredijelio za mlade glumce: i James Dean i Julie Harris su bili iz Actor’s Studia, koga je Kazan pomogao osnovati, ona je bila šest godina starija od njega, što je mnogima smetalo, ali ne i redatelju. Po njemu, mlade glumice u Hollywoodu nisu vrijedile ništa, a Julie je razumjela ulogu i dobro izgledala pred kamerama. Za Deana je imao samo pohvale, a jedna je bila neobična: “On ima muda”, poručio je Steinbecku.

Da se poslušalo Kazana, “Na dokovima New Yorka” bio bi puno drukčiji film. Redatelj je otkrio Marlona Branda, režirao ga je ne samo u kazalištu nego i na filmu, nakon “Tramvaj zvan čežnja” zajedno su snimili i “Viva Zapata!”, ali Kazan baš nije bio siguran da je glumac pravi odabir za ulogu Terryja Malloyja. O tome je pisao scenaristu Buddu Schulbergu, po čijem se romanu film snimao, i uvjeravao ga da mladi Paul Newman iz Actor’s Studia posjeduje sjajnu energiju i nepatvorenu muževnost - za razliku od Branda. Newman će se nešto kasnije proslaviti ulogom boksača Rockyja Graziana u filmu “Netko gore me voli”, a reklo bi se da bi njegovim nastupom “Na dokovima New Yorka” samo profitirao: Brando je, istina, nagrađen Oscarom, ali njegova je izvedba povremeno pompozna.

Ničega mu nije žao

Kazan je držao do glumaca, pogotovo onih koje je smatrao svojim otkrićima. Kad je čuo da se Warren Beatty, kojeg je proslavio filmom “Sjaj u travi”, ponaša kao diva, izgrdio ga je u pismu: “Nisam ti ni otac ni brat, samo prijatelj. Ipak, razmisli o ovom što sam rekao”.

Najproblematičnija Kazanova životna epizoda je svjedočenje pred komisijom za antiameričku djelatnost 1952., kada je prokazao svoje bivše znance i suradnike kao komuniste kako bi sam mogao nastaviti karijeru: kao i u zgodi s Marilyn Monroe, redatelj je čak i u osobnim pismima pokazao da mu ničega nije žao. Najčešće je bio vitalniji i grlatiji od onih koji su mu se suprotstavljali ili ga pozivali na red: valjda je još zarana shvatio da je to najmudrija životna strategija.