Lani je na canneskom festivalu prilično veliku pozornost izazvao ruski film “Ljeto” (publicitet je potpomognut i činjenicom da je redatelj Kiril Serebenikov ostao u kućnom pritvoru zbog navodne pronevjere sredstava dodijeljenih njegovu kazalištu): bilo je to prvi put u ruskoj kinematografiji da su se rock-glazbenici našli u središtu filmske priče, i to početkom osamdesetih u Lenjingradu (današnjem i nekadašnjem Petrogradu), što je naizgled bilo prilično uvjerljivo jer Sovjetski Savez i rock’n’roll - smatralo se - nemaju puno zajedničkog.
Istina, jedan od likova opisan je kao rock-zvijezda na zalasku, što znači da je sedamdesetih imao zapaženu karijeru, a svirao je električnu, a ne akustičnu gitaru, poput svog konkurenta koji mu prijeti preoteti mjesto na glazbenoj sceni, a i suprugu. “Ljeto” je isječak iz života mladih rokera koji su se naprosto našli u pogrešnoj zemlji, gdje im državni mediji i diskografske kuće nisu osobito skloni, pa se moraju zadovoljiti statusom “underground” glazbenika.
Neobičan dokumentarac
Već je tada bilo dosta nezadovoljstva na Serebenikovljev film od ruskih rokera, tvrdili su da redatelj nema pojma o toj vrsti glazbe, kao ni o njezinoj povijesti, što se potvrđuje kad pogledate dokumentarac “Sovjetski hipiji” estonske autorice Terje Toomistu, snimljen samo godinu dana prije toga, koji se tek sada polako probija i do naših prostora. Najprije je prikazan na beogradskom festivalu Beldocs, a zahvaljujući YouToubeu, na kojem možete preslušati integralni soundtrack filma, objavljen izvorno na vinilu, zanimanje za neobičan dokumentarac je sve veće.
Kao prvo, taj razbija predrasudu da su sovjetski rokeri najsporije reagirali na “pošast” sa Zapada, za razliku od Jugoslavije, Mađarske ili Češke, štoviše, neki od sudionika filma tvrde da ih je ta glazba opčinila još sredinom šezdesetih godina, ali vlasti su puno okrutnije reagirale na taj trend nego u drugim zemljama istočne Europe. Jedan od njih razmjerno se rano dokopao svojeg primjerka albuma “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” i nije ga skidao s gramofona sve dok ga vlastita majka nije poslala na liječenje u duševnu bolnicu, gdje su ga podvrgnuli terapiji inzulinom. Naravno, nije izliječen, ali je stekao zastrašujući uvid u stanje sovjetskog zdravstva.
Do kraja šezdesetih zaraza rockom širila se nezadrživo, njezini najbolji ambasadori bila su djeca utjecajnih roditelja, najčešće članova Centralnog komiteta Komunističke partije ili intelektualne i kulturne elite, koji su se pred prijateljima hvalili novim albumima, imali duge kose i brade zbog kojih su drugi završavali na policiji i odijevali se kao njihovi vršnjaci u Londonu ili San Franciscu. Nisu svi bili te sreće, jedan hipik priča kako mu je stan bio poput rova, a izlazak na ulicu nešto slično fronti: morao je gledati 100 do 150 metara oko sebe da na vrijeme zapazi policiju: kad bi se to dogodilo, nije sve završavalo samo na provjeri osobnih dokumenata, odveli bi ga u postaju, tamo često i pretukli, prijetili šišanjem, a hipijevke bi i silovali.
Na angažman protiv rata u Vijetnamu država je gledala blagonaklono, pa se činilo da bi hipijevski pokret zahvaljujući tome mogao steći izvjestan legitimitet. Najutjecajniji moskovski hipi u tom razdoblju bio je izvjesni Sunny, koji taj nadimak nije dobio slučajno; smatrao je da je Sunce (Sonce), a njegovi su poklonici dio solarnog sistema. Smislio je ideju da se 1. lipnja 1971. održi protestni skup ispred američke ambasade i da to bude prilika za legalizaciju hipija: nije bilo potrebno posebno oglašavati to “događanje”, dostatna je bila usmena predaja jer bi svaki hipi obavijestio barem nekolicinu znanaca.
Da sve neće proteći kako su zamislili, zaključili su po vijesti da je Sunny uhićen u Puškinovoj ulici, još prije nego što je skup i počeo. Zatim je stigla policija i pohapšeni su svi koji su se pojavili na dogovorenom mjestu. Radio Glas Amerike javljao je da je uhapšeno oko tri tisuće ljudi, no prema nekim procjenama, bilo ih je i više. Ispalo je da je država to iskoristila kao mogućnost da se riješi nepoželjnih prozapadnih utjecaja: svima su uzeti osobni podaci te im se prijetilo opraštanjem od fakulteta i karijera ne utope li se u sovjetsko sivilo. Mnogi su popustili pred takvim prijetnjama, ali dio njih nije: otad je hipi pokret imao “underground” karakter, klonio se politike i našao druge sadržaje - mistiku, religiju i psihodeliju. Nije popustio ni Sunny, ali je postao alkoholičar, uvijek cijenjen usprkos svojim ekscesima. Umro je 1993., potpuno zaboravljen od svojih nekadašnjih poklonika.
Redateljica Terje Toomistu ujedno se bavi i arheologijom, o sovjetskim hipijima napravila je još 2014. vrlo zapaženu izložbu, a sredstva za razvoj ovog dokumentarca dobila je posvuda po zapadnoj Europi, pa i od prestižnog kanala Arte. Nimalo slučajno da je upravo Estonka napravila ovakav film s obzirom na to da se Baltik smatrao utvrdom sovjetskog hipijevskog pokreta i sovjetskog rocka. Estonija je imala zahvalan geografski položaj, Švedska i Finska bile su joj prekoputa, a brodovima se moglo dopremiti štošta, ne samo rock-albume nego i hipijevsku odjeću, plakate i svakojake druge ukrase. Tamošnji rokeri prvi su se dosjetili kako da svoje akustične gitare pretvore u električne, i to uz pomoć žica iz telefonske govornice. Kad je policija u Talinu dobila prijavu da vandali uništavaju javne telefone, bilo je već kasno, morali su krenuti u potpunu obnovu telefonskog sustava.
Sovjetska policija
Ispod Estonije nalazila se Litva, također jako hipijevsko uporište. Tamo se u Kaunasu u svibnju 1972. spalio 19-godišnji Romas Kalanta. On je samo simpatizirao hipije, imao je dugu kosu i svirao gitaru, ali je njegov protest bio usmjeren protiv sovjetskog režima u Litvi. Kalantina smrt bila je povod za najveće nemire u toj zemlji u poratnom razdoblju, osim toga, u kratkom vremenu spalilo se još 13 mladih ljudi, što je sovjetsku policiju stavilo u vrlo nezgodnu situaciju.
Pravi hipiji još su šezdesetih otkrili čari autostopiranja: kako nisu mogli preko granice, obilazili su sve krajeve Sovjetskog Saveza, a veteran Aare Loit Babai izračunao je da je po kilometraži tih godina dva i pol puta obišao čitav planet. Korist od toga bila je višestruka. Napravio je s prijateljima mapu koja je pokrivala sovjetsku državu: u svakom većem gradu imao je kontakte hipija, tako da je uvijek mogao negdje prespavati. Znakovito, službeni jezik hipijevskog pokreta silom prilika bio je ruski. Da se Babaine tekice s imenima i telefonskim brojevima dočepao KGB, ne bi bilo dobro. Na sreću, oni katkad nisu ni znali što traže: jednom su u Talinu upali u stan u kojem su se okupljali hipiji i dali se u potragu za “zabranjenom literaturom”. Nisu našli ništa, unatoč tome što je nasred stola bila posuda s marihuanom, međutim, agenti nisu znali što je to. Jednako tako su bez straha pušili jointove u kafiću Moskva u Talinu, nitko nije imao pojma kakav je to čudan miris.
Do droge je bilo razmjerno lako doći, marihuanu bi uzgajali u okolnim šumama, a opijum je stizao s istoka Sovjetskog Saveza. Posebno je opasan bio čaj od maka, jer bi se njime mnogi predozirali, što je znalo biti smrtonosno. Jedan drugi čaj, od cigareta astmatol kojima se liječila astma, također je djelovao kao narkotik i lako ga se moglo nabaviti.
Pravo je čudo kako je sačuvano jako puno rock-glazbe iz tog vremena. Hipiji su uglavnom svirali psihodelični rock, ali su snimke radili “na crno”, jer se nijedan etablirani studio nije htio petljati s takvom vrstom glazbe (tko bi snimio pjesmu koja se zove “Ja sam narkoman”?). Hipiji su se sada neformalno zvali “sistem”, djelovali su pod šiframa i nadimcima, a središnja ličnost alternative Michael Tamm čak je osnovao Šumsku akademiju mističnih znanosti i filozofije. Indija i Tibet sve su ih više privlačili, Aare se čak hvalio da je svoj šal dobio osobno od Dalaj-Lame. Seks? To je bilo usputno, ali i uobičajeno, pogotovo u ljetnim kampovima u Gauiji. Većina najpoznatijih hipija bili su muškarci, manji broj žene, ali se spominjala izvjesna Ofelija iz Moskve koja je zagovarala vođenje slobodne ljubavi i imala nekoliko partnera istodobno.
Redateljica je skupila fascinantan dokumentarni materijal (uglavnom fotografije i snimke osammilimetarskom kamerom), a napravila je i odličan potez kad je razgovarala s veteranima iz šezdesetih i sedamdesetih koji su došli na obljetnicu Dana hipi pokreta, zlosretnog 1. lipnja 1971. Okupili su se u parku Caricin u Moskvi, već tu se vidjelo da među njima postoje znatna neslaganja oko ruske politike, jedni su odobravali okupaciju Ukrajine, no većina je bila protiv nje, međutim, naposljetku je sve završilo kao nekad: došla je policija i upozorila ih da se park zatvara. Od Brežnjeva do Putina, puno se toga nije promijenilo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....