PIŠE JURICA PAVIČIĆ

SONJA I BIK 'Brz i duhovit film dobrih gegova, ali romansa mu je najslabija točka'

Ime redateljice Vlatke Vorkapić prvi je put u hrvatski film kapnulo početkom devedesetih, kad je tadašnja studentica treće godine režije snimila s Anom Karić kratki film “Vozačka dozvola”, neobični lynchevski filmić koji je naviještao dolazak jednog sjajnog talenta.

U to vrijeme, nitko nije ni pomisliti mogao da ćemo punih dvadeset godina čekati autoričin dugometražni debi. Pa ipak, to se dogodilo. Spletom filmskih i (više) izvanfilmskih okolnosti, Vlatka Vorkapić puna je dva desetljeća ostala izvan srednje struje hrvatskog filma.

Snimala je dječje TV serije, radila je hvaljene teatarske projekte, režirala dokumentarce, među kojima su naročito cijenjeni bili oni antropološki za koje je dobivala i nagrade. Tijekom desetljeća, Vorkapić je postala svojevrsni “missing link” hrvatskog filma, dobro čuvana tajna za insajdere, redateljica čiji se prijelaz u kina čekao sa zanimanjem.

Krvožedni atavizam

Taj prijelaz sad se dogodio. U hrvatska kina krenuo je film “Sonja i bik”, debitantska komedija zagrebačke autorice, film koji na neki način nastavlja njezin dokumentaristički interes za selo i etnologiju. Radnja “Sonje i bika” vrti se, naime, oko etnološkog fenomena borbi bikova u Dalmatinskoj zagori, borbi koje mnogi (po filmu bi se reklo: ne i redateljica) drže krvožednim atavizmom. Junakinja filma Sonja ( Judita Franković) urbana je cura, vegetarijanka i aktivistica za prava životinja koja lobira za zabranu borbi.

Stanovnici sela koje živi od bikijada nastoje je za okladu dovesti u selo ne bi li je suočili sa zbiljom uzgajivača bikova. Za taj posao oni zaduže Antu ( Goran Bogdan), trgovca policama osiguranja koji je i kulturno i generacijski razapet između grada i sela, starog i novog. Kao u standardnoj screwball komediji, par koji ima jako malo zajedničkog upetljat će se u vezu.

Ta romansa zapravo je i najtanja točka “Sonje i bika”. Vorkapić je dobar režiser, umije napraviti duhovitu scenu, gegovi joj ispadaju dobro, film je brz i nije dosadan. Međutim, onog časa kad komediju treba nadograditi pridjevom “romantična”, stvari nekako prestaju funkcionirati, i imate dojam da se par likova erotski upetljao jedino zato što to ištu žanrovske konvencije.

U kulturi u kojoj živimo, uz selo, Balkan i Dinaride uglavnom se vezuju samo loše konotacije. “Sonju i bik” je stoga zanimljivo gledati kao rijetki primjer pop-kulturnog proizvoda koji po tom pitanju ide protiv struje.

Eksploatacija klišeja

Premda i selo i grad komediografski stereotipizira, premda u oba slučaja eksploatira crne klišeje, dojma sam da Vorkapić poput svojevrsnog kulturalnog Robina Hooda ratuje protiv grada koji kontrolira simboličku proizvodnju, te staje na stranu onih “izvan dvorca”. Bit će zanimljivo vidjeti gledanost filma i ustanoviti hoće li se gradska publika zbog toga okrenuti od filma, ili će pak film privući one kojima je “dosta snobova”.

“Sonja i bik” pristojno je napravljen, razmjerno zabavni film. Ipak, nakon što sam dvadesetak godina čekao prvi Vorkapićkin film, moram priznati da mi je žao što u kino nije iskoračila nečim malo ambicioznijim.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 06:54