SICARIO Policijski triler koji nas je podsjetio na najbolji Hollywood

Film “Sicario” policijski je triler koji se zbiva na meksičko-američkoj granici. Ali, kad vidite početak filma, ne možete se oteti dojmu da gledate ratni film koji bi se mirne duše mogao zbivati u Iraku.

Na samom početku film prati skupinu američkih specijalaca koji upadaju u sumnjivu kuću za koju vjeruju da je koriste narkokarteli. S njima je i Kate ( Emily Blunt), iskusna žena od akcije s dugim stažem u policijskih okršajima. Uslijedi prava bitka, a kad policajci posmiču naoružanu stražu, zateknu užas. Narkokarteli su kuću koristili kao deponij za leševe koji su morali nestati, a među drvenim panelkama nalazi se čitavo groblje. Kad mediji saznaju za “kuću strave” kod El Pasa, američke agencije formiraju mješoviti task force u kojem su DEA i CIA, a kojem je zadatak pronaći počinitelja. Grupu predvodi stanoviti Graver ( Josh Brolin), a u njoj je i Meksikanac Gilick ( Benicio del Toro), bivši policajac kojem je narkokartel pobio obitelj. Junakinja Kate u mješovitoj je grupi uglavnom zadužena za “fizikalu” - pucanje, izviđanje i probijanja, no nadređeni je drže u mraku, a informacije dobiva na kapaljku. S vremenom počinje shvaćati da stvari i nisu baš sasvim onakve kako su joj bile predstavljene.

Film “Sicario” triler je koji potpisuje Denis Villeneuve, režiser zanimljive i ujednačene karijere koji je prešao put od kvebečkih art-filmova na francuskom do Hollywooda.

Villeneuve je napravio ime u rodnom Quebecu filmovima “Poliytechnique” (2009.) i “Naša majka/Incendies” (2010.) koji mu je donio nominaciju za Oscara. Potom je prešao u SAD, a i američka filmografija mu je šareno zanimljiva. Spominje ga se kao režisera novog “Blade Runnera”, a posljednji film prije “Sicarija” - “Neprijatelj/Enemy” (2013.) enigmatična je i kafkijanska adaptacija romana Josea Saramaga. Filmom “Sicario” Villeneuve je ušao do sada najdublje u filmski mainstream - i s punim uspjehom: “Sicario” je suvereno, majstorski napravljen film.

Priča o vojniku koji usred borbe shvaća da rat u kojem sudjeluje baš i nije onaj koji je mislio da vodi nije - naravno - sasvim originalna. U prikazu cinizma sustava i slijepih pjega svakog služenja državi scenarij Taylora Sheridana pomalo podsjeća na Le Carréa. Sheridan, međutim, nema Le Carréovu slojevitost u karakterizaciji, likovi u filmu ponekad jesu sazdani od rezervoara klišeja, a obrat filma ostavit će možda dojam podigranosti. Villeneuve, međutim, krpa s lakoćom te scenarističke manjkavosti jer je “Sicario” filmski izveden senzacionalno.

Već u prvom dijelu filma Kanađanin vas zalijepi za stolicu dugom, virtuoznom scenom privođenja krunskog svjedoka iz Juareza u El Paso, scenom u kojoj redatelj bilda napetost tako što junake ugura u gužvu na graničnom prijelazu. Roger Deakins - britanski snimatelj i stalni suradnik braće Coen - briljira u nemirnim, dinamičnim kadrovima, a osobit začin filmu je muzika islandskog minimalističkog kompozitora Jóhanna Jóhannssona. Islandski skladatelj napunio je “Sicario” uznemirujućom, industrijskom muzikom koja podvlači jezu i tvori gotovo hororski efekt.

Kanadski režiser, britanski snimatelj i glumica, portorikanski glumac i islandski skladatelj. Tema koja vrišti iz novina. I film koji amalgamira vrhunsko zanatsko umijeće. “Sicario” je - ukratko - Hollywood onakav kakav je nekad bio najbolji.