'GREAT'

SERIJA KOJA ĆE SASVIM RAZBJESNITI RUSE Bavi se njihovom čuvenom caricom, a povijesna preciznost redatelja ne zanima: Rusi su divlji, stalno piju...

“Great” se koristi Rusijom onako kako se Sacha Baron Cohen u “Boratu” koristio fikcionalnim Kazahstanom

U rujnu 2018. na venecijanskom se festivalu pred publikom premijerno pojavio film “Miljenica” (Favourite) grčkog redatelja Yorgosa Lanthimosa. Film je namah doživio uspjeh, osvojio Srebrnog lava, a nekoliko mjeseci kasnije odlično je prošao i na oskarovskim nominacijama.

“Miljenica” se na opis doimala kao konvencionalna kostimirana drama. Ambijentiran na engleski dvor 18. stoljeća, film se bavio emocionalnim trokutom između boležljive lezbijske kraljice, njene omiljene plemkinje i nove dvorkinje koja joj postaje ljubavnica. Ono što je “Miljenicu” činilo drukčijom bio je, međutim, pristup povijesno-kostimiranom žanru.

Nije u “Favourite” bilo pomnih rekonstrukcija dvorskih rituala ni visokoparnih dijaloga na otmjenom i arhaičnom jeziku. Likovi Lanthimosovog filma govorili su uličarskim suvremenim engleskom, prostačili, a dvorski su tulumi u filmu izgledali kao raskalašene terevenke u nekom studentskom bratstvu.

Izvorni scenarij “Favourite”, navodno, nije izgledao tako. Bio je kudikamo konvencionalniji i bliži povijesnoj rekonstrukciji. No, nekako istodobno kad je dobio ponudu da režira “Miljenicu”, grčki je režiser u kazalištu pogledao teatarski tekst nekog australskog pisca koji se zvao Tony McNamara.

Tekst se zvao “Great” i bavio se dolaskom na vlast buduće ruske carice Katarine Velike. McNamarin tekst pristupao je povijesti na isti, nekonvencionalan način koji će kasnije odlikovati “Miljenicu”. Lanthimosu se taj neortodoksni pristup povijesti svidio. Potražio je pisca teksta i predložio mu da zajedno ispišu novu ruku dotad konvencionalnog scenarija. Ostalo je, kako se kaže, povijest. “Favourite” je postao art-hit, a McNamara scenarist o kojem se priča.

A kako izgleda to od čega je sve počelo, TV publika će moći saznati idućeg tjedna. Narednog vikenda, naime, na kabelskim servisima Hulu i HBO počinje emitiranje TV serije “Great”, temeljene na McNamarinom kazališnom tekstu, koja se bavi životom Katarine Velike.

Riječ je o seriji koja u demontaži konvencija kostimirano-povijesnog žanra čak i u odnosu na “Favourite” ide tri koraka dalje. Također, riječ je o seriji koja će bez ikakve sumnje u Rusiji izazvati oluju kontroverzi. McNamarina serija, naime, puna je povijesnih i faktografskih sloboda, nakrcana kulturalnim stereotipovima i zapaljivim pretjerivanjima. Serija “Great” kao da je zamišljena da zbog nje leti perje.

Katarina Velika (1729.-1796.) najdugovječnija je, a možda i najvažnija vladar(ica) koju je Rusija ikad imala. Njemica, rođena pod imenom Sophie von Anhalt-Zerbst, postala je vladarica Rusije nakon što je u 33. godini pučem svrgnula svog muža. Vladala je Rusijom 34 godine, i to uspješno. Proširila je ruski teritorij. Uvela je u Rusiju obavezno javno školstvo, eliminirala crkvene veleposjede, dopisivala se s Voltaireom, bila patron umjetnosti i znanosti, stvorila današnji Eremitaž.

Sve bi to bilo kudikamo manje intrigantno da ova prosvijećena apsolutistica nije bila ujedno i žena, k tome osebujna žena. Bila je izrazito promiskuitetna, nizala je ljubavnike, posljednji od njih bio je 44 godine mlađi od nje, a oko Katarininog erotskog života nizale su se najfantastičnije legende (uključujući onu da je umrla jer je pokušala snošaj s konjem). Preuveličane priče koje su širili njeni neprijatelji stvorili su oko ove uspješne carice oblatnu skarednog mita.

Nije stoga čudo da je Katarina Velika predmet fascinacije te učestalih književnih, filmskih i TV obrada. O njoj je pisao Byron, po njoj su Milan Mladenović i družina beogradskih muzičara nazvali danas kultni bend. U “Grimiznoj carici” (1934.) glumila ju je druga velika njemačka emigrantica - Marlene Dietrich. O Katarini Velikoj, uostalom, postoji najmanje pet TV serija, a osim Dietrich glumile su je Helen Mirren, Catherine Zeta-Jones, Jeanne Moreau i Julia Ormond.

Dokoni život plemkinje

Ipak, nitko dosad nije napravio ništa što bi i približno bilo tako subverzivno kao što je serija Tonyja McNamare.

Serija australskog autora razlikuje se od većine biografija Katarine Velike po tome što se bavi prvim dijelom njezina života, do trenutka kad u puču svrgne i smakne umno pomućenog muža. Katarinu (Elle Fanning) na početku serije upoznajemo dok se još zove Sofija, dok još živi dokonim životom mlade njemačke plemkinje, a o budućem braku ima nejasne, romantične ideje.

Od privilegiranih velikaških curetaka Sophie se razlikuje samo po tome što čita učene knjige Diderota, Rousseaua i Voltairea. Mlada Sofija putuje u daleku Rusiju ustreptala od iščekivanja. Nada se sretnom braku, obitelji, romansi i prosvijećenoj atmosferi dvora.

Međutim, ta će se nadanja istopiti brzo i brutalno. Jer, Sofijin muž Petar III. (Nicholas Hoult) razuzdani je, okrutni i samoživi partijaner. Vodi besmislene ratove koje stalno gubi. Dvorski se život svodi na permanentne muške terevenke.

Car za ljubavnicu ima plemkinju (Charity Wakefield) koja je žena njegovog najboljeg prijatelja, a par se ne libi seksualno općiti pred prevarenom ženom. Opsjednut je kompleksom svog nenadmašnog oca, Petra Velikog. Njemačka došljakinja s užasom shvaća kolika neobrazovanost vlada na dvoru. Romantične fantazije mlade Njemice skrše se već prve bračne noći. Petar III. prvi put s njom spolno opći s nogu, odjeven, dok kroz otvorena vrata ložnice s pobočnikom razgovara o konjima.

Sofija, sada Katarina, ubrzo uviđa koliko je njen muž loš i neomiljen vladar. Za sebe vjeruje da je ratni strateg i genij, a zbog njegovih “strateških zamisli” lije se bespotrebna krv. Mlada Katarina pokušava provesti barem neke prosvjetiteljske zamisli, recimo, škole, no muž je prezrivo ignorira, a dvorske se dame brzo okreću protiv arogantne njemačke mudrijašice. Katarina nalazi samo jednog idejnog istomišljenika, prosvijećenog kneza Orlova (Sacha Dhawan). No, Orlov je u seriji knjiški moljac, kolebljivi mlakonja koji nevoljko pristaje na ikakvu političku akciju.

Motor budućeg puča je inteligentna sluškinja Marial (Phoebe Fox), degradirana plemkinja koja nagovara Orlova i Katarinu da poduzmu političku akciju, preotmu vlast i nametnu svoje ideje. Marial otvori Katarini oči o razlici između ruske i zapadne primogeniture. Ako Petar III. umre, ona postaje carica. No, postoji još jedna zapreka koja priječi da Katarina glatko preuzme vlast - car ima vanbračnog polubrata Ivana, dijete koje je cijeli dotadašnji život provelo u četiri zida kućnog pritvora. Tijekom prvih šest od deset epizoda car postaje sve nesnosniji i luđi, okreće protiv sebe i oficire i Crkvu, a u Katarini sazrijevaju pučističke zamisli.

Kreator serije McNamara na uvodnu je špicu seriju metnuo podnaslov “An occasionally accurate story” (Povremeno točna priča). Tom se fusnotom ogradio od cijelog niza faktografskih netočnosti koje zapadnu za oko svakom tko i površno poznaje osamnaestostoljetnu povijest. Ludi Katarinin muž, za početak, nije bio sin, nego unuk Petra Velikog.

Vlastitu mater nije mogao držati kao mumiju u vitrini jer je u času vjenčanja i godinama nakon toga bila živa, štoviše, kao pokroviteljica je podupirala mladu Katarinu. Katarina se nije udala za cara, nego je kao princeza provela godine u Rusiji prije nego što joj se muž popeo na tron. Grof Orlov je postojao, no nije bio aseksualni knjiški moljac, nego Katarinin ljubavnik, odrješiti politički operativac koji je za nju obavljao obavještajne zadatke te najvjerojatnije i ubio cara.

Ali, takvo proizvoljno švrljanje po povijesnom razdoblju, ljudima i događajima samo je dio McNamarinog potkopavanja normi povijesnog žanra. Kao što australski scenarist nije smatrao da ga odviše obvezuje vjernost faktografskoj povijesnoj događajnici, još je kudikamo manje smatrao da ga obvezuju konvencije realističkog “evociranja epohe”. Kao u “Favourite”, i u “Great” su dijalozi pisani kolokvijalnim, uličarskim engleskim, punim “fuck” i “to hell with it”. Car arhiepiskopa zove kraticom od milja - “archie”?!

McNamara se nimalo ne zamara preciznim “evociranjem epohe”. Scene u pravoslavnoj crkvi snimljene su u katoličkoj, polovicu ruskih vojnika glume crni glumci, a grofa Orlova glumi glumac koji je Indijac. McNamara, ukratko, na svim razinama brehtijanski razbija iluziju o “točnom” prikazivanju povijesti. Demontira povijesni žanr tek nešto manje radikalno nego što je to radio Ken Russell u slavnim, kultnim “Demonima”. Ovdje, doduše, nema ludih Jarmanovih scenografija koje izgledaju poput enormnih Lego kocki. Vide se tu i tamo stvarni park ili dvorac. Ali, po svemu drugom “Great” je sabotaža historiografske audiovizualne reprezentacije.

Taj demistificirajući, namjerno vulgarni stil ide pod ruku i s prikazom dvorskog života u seriji. Ruski se dvorjani glupiraju i tulumare kao stanari studentskog doma. Car hoda gol hodnicima dvora između sablažnjenih dvorjana. Sa svojom partijanerskom klikom zabavlja se tako što gađa lopticom sluge obješene za ruke o stropu. U jednoj sceni careva ljubavnica masturbira pred kipom vladara koji jaše medvjeda. Demontirajući ideju carskog dvora kao ukočenog, svečanog i uznositog mjesta, McNamara često zalazi u kulturalne stereotipove.

“Great” se koristi Rusijom otprilike onako kako se Sacha Baron Cohen u “Boratu” koristio fikcionalnim Kazahstanom. Rusi neprestance piju, a kad piju, razbijaju čaše. Neobuzdani su, divlji, ljudski im život ne znači ništa. Crkveni vrh sastoji se od senilnih bradonja masnih vlasi. Svi su bezuvjetno podložni tiraninu. McNamara je čak izmislio i povik, nalik našem “hura!”. Kad car nešto objavi ili predloži, vikne “haza!”, a dvorjani, vojnici i sluge karikaturalno kliču “haza!”. U tom leglu iracionalnosti, neobrazovanosti, zatucanosti i poroka jedina luč razbora, naobrazbe i tankoćutnosti je mlada njemačka strankinja.

Zarazni šarm

Rusi su, s razlogom ili ne, strašno osjetljivi na reprezentiranje vlastite kulture na Zapadu. U više smo navrata svjedočili burnim reakcijama ruske kulture na, pogotovo engleske, kulturne proizvode koji se tiču Rusije i Rusa.

Pamte se burne i žestoke reakcije na pjesmu “Party Like a Russian”, u kojoj je Robbie Williams “orobio” Prokofjeva i izvrgnuo ruglu ruske oligarhe. Još su žešće bile reakcije na satirični film “Staljinova smrt” Armanda Ianuccija, a nije se dobro provela ni inače faktografski vrlo temeljita i prema običnim sovjetskim građanima naklona TV serija “Černobil”. Riječ je o kulturnim proizvodima koji ni iz daleka nisu tako kontroverzni kao TV serija “Great” te o proizvodima koje se ne može osporavati na razini bazične faktografije.

Stoga se može samo pretpostaviti koliki će bijes izazvati McNamarino korištenje ruske povijesti kao proizvoljne samoposluge, a ruske kulture kao skladišta boratovskih klišeja.

Seriji australskog autora ne može se poreći stanoviti zarazni šarm. Gledatelj se zalijepi za nju čekajući što će biti iduća ludost i bezumno pretjerivanje koje će McNamara izvaditi iz šešira. McNamarin ekstravagantni stil išao je na ruku glumcima, koji su se mogli odati najrazularenijem pretjerivanju. Gotovo svi glumci u seriji su izvrsni, a pogotovo je izvrsna Elle Fanning.

Iako ima samo 22 godine, Fanning je već glumačka veteranka koja je još kao dijete sakupila ozbiljnu filmografiju naslova poput “Bebel” ili “Čudnovati slučaj Benjamina Buttona”, a u 12. godini glumila je glavnu (i sjajnu) ulogu u dobitniku Zlatnog lava, filmu “Somewhere” Sofije Coppole. U “Great” je izvanredna. Njena Katarina jednom je nogom naivna djevojčica, drugom pretenciozna vladarska aspirantica, jednom stidljivo zbunjena, drugi put tvrdoglava i prepredeno odlučna. Kao i serija, i uloge Elle Fanning visi na rubu između drame i komedije, često čak i unutar jedne scene.

Ima, ukratko, u McNamarinoj brehtovskoj farsi i zanimljivih ideja i doista dobre zabave. No, gledatelj svejedno ne može, a da ne postavi pitanje - kog su boga Australcu uopće trebali prava, povijesna Katarina i prava, postojeća Rusija? Ako je htio napraviti satiru na povijest istočne Europe, na (ne)prosvijećeni barokni apsolutizam i razvrat “ancien regimea”, mogao je napraviti ono što je (sjajno) napravio Wes Anderson u “Grand Hotel Budapest” ili ono što je napravio tvorac Tintina kad je izmislio dvije nepostojeće istočnoeuropske države, Sildaviju i Borduriju.

Mogao se inspirirati Katarinom Velikom i kreirati fikcionalni istočnoeuropski dvor s bizarnim ritualima, etnografijom i povicima “haza!”. Pitanje je, međutim, bi li se serija lako prodala i masovno gledala bez svog najblještavijeg, nepoderivog brenda. A taj je brend, ipak, Katarina Velika.

Nesvakidašnja, drukčija, nesumnjivo zarazno priljepčiva, ali nerijetko i prilično antipatična, “Great” je bez sumnje serija koja ne sliči ni na jednu drugu, serija o kojoj će se pričati i pisati - pa makar i dobro.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 00:30