Legendarni redatelj i Billie Eilish patetičnom su režijom sve upropastili

Koncerti su jedinstvena iskustva. Susret tehnike i čovjeka. Sudar pripreme i improvizacije. Sukob težnje za perfekcijom i adrenalina koji za nju ne mari. Koncerti su i efemerna iskustva. Nijedna dva nisu ista, ma koliko se čovjek i tehnologija trudili. Upravo u tome leži njihova čar i vrijednost. Nije bez veze glazbenik pod krinkom nastavnika na zamjeni Dewey Finn (Jack Black) u "Rock‘n‘roll školi" (2003.) rekao da jedan izvanredan (rock) koncert može promijeniti svijet. Bob Dylan na Newport Folk Festivalu 1965., Jimi Hendrix na Woodstocku 1969., Sex Pistols u Lesser Free Trade Hallu 4. lipnja 1976. i Queen na Live Aidu 1985. samo su neki od tih epohalnih koncerata.

Međutim, svoja mjesta u povijesti ne bi mogli zauzeti da nisu dokumentirani – što riječima, što zvukom, što slikom. I dok su ti dokumenti od neprocjenjive vrijednosti za sve one koji nisu bili nazočni, nijedan od njih, dakako, ne može zamijeniti doživljaj s lica mjesta. Riječi mogu potaknuti maštu, zvuk posvjedočiti umijeću, a slika dočarati dio atmosfere. No, adventom filma, a zatim zvučnog filma te konačno zvučnog filma u boji, dobili smo priliku stvarati dokumente koncerata koji su najsličniji iskustvu slušanja glazbe uživo. Isprva tek zabilježbe bez većih pretenzija, koncertni filmovi – jedna od vrsta glazbenih dokumentarnih filmova – ozbiljniji su umjetnički pothvati postali 1960-ih godina, a prvim znamenitim djelom žanra smatra se "Jazz u ljetnom danu" Arama Avakiana i Berta Sterna iz 1960.

Ljubitelji glazbe i filma narednih su 30-ak godina posvjedočili zlatnom dobu koncertnog filma, razdoblju u kojem su nastala neka od najvažnijih djela žanra: "Monterey Pop" D. A. Pennebakera iz 1968., "Gimme Shelter" braće Alberta i Davida Mayslesa te Charlotte Zwerin i "Woodstock" Michaela Wadleigha iz 1970., "Pink Floyd: Live at Pompeii" Adriana Mabena iz 1972., "Posljednji valcer" Martina Scorsesea iz 1978., "Stop Making Sense" Jonathana Demmea iz 1984. te "Madonna: Truth or Dare" Aleka Keshishiana iz 1991.

"ŠALABAHTER IZ FILMA" O "BILLIE EILISH: HIT ME HARD AND SOFT – THE TOUR" POGLEDAJTE U NASTAVKU TEKSTA:

Popularnost koncertnog filma ponešto je opala krajem 20. i početkom 21. stoljeća – prvo zbog kulminacije popularnosti specijaliziranih glazbenih TV kanala poput MTV-a, etabliranja DVD-a i kućnog videa, a kasnije zbog interneta i pojave online video platformi poput YouTubea. Unatoč tome, tijekom posljednjih 25 i nešto godina svjedočili smo nekoliko izvrsnih naslova poput "Buena Vista Social Club" Wima Wendersa iz 1999., "Dave Chappelle‘s Block Party" Michela Gondryja iz 2005., "Neil Young: Heart of Gold" Jonathana Demmea iz 2006., "Shut Up and Play the Hits" Willa Lovelacea i Dylana Southerna iz 2012., "Amazing Grace" Alana Elliotta iz 2018., "Springsteen on Broadway" iz 2018. i "Homecoming: A Film by Beyoncé" Beyoncé i Eda Burkea iz 2019.

Iako danas nije ni blizu svojih najvećih umjetničkih dosega, koncertni film ipak opstaje, i to iz dva razloga. Prvi je svakako pragmatičnost. Glazbenici su itekako svjesni da svi njihovi obožavatelji ne mogu doći na barem jedan njihov nastup – ili su im koncerti predaleko ili si ih ne mogu priuštiti, ili oboje. U tom slučaju koncertni film dođe kao više nego solidna zamjena, pogotovo ako je – a ovo je drugi razlog zbog kojeg opstaju – napravljen da bude punopravno umjetničko djelo, a ne samo dokument.

Jedna od glazbenica koja koncertni film drži na životu jest i 24-godišnja američka kantautorica Billie Eilish. Kći glumaca i glazbenika Maggie Baird i Patricka O‘Connella, Eilish vjerojatno nije slučajno već nakon objavljivanja svojeg drugog albuma "Happier Than Ever" 2021. objavila i svoj prvi koncertni film "Happier Than Ever: A Love Letter to Los Angeles" u režiji renomiranog redatelja Roberta Rodrigueza i nagrađivanog animatora Patricka Osbornea. Dvije godine kasnije, 2023., uslijedio je drugi koncertni film "Billie Eilish: Live at the O2" redatelja Sama Wrencha, a zatim i njegova produžena verzija.

Predanost formi koncertnog filma Eilish je afirmirala u svibnju ove godine, kada je premijerno prikazala svoj novi uradak – "Billie Eilish: Hit Me Hard and Soft - The Tour". Riječ je o njezinu prvom koncertnom filmu koji je sama režirala, doduše u suradnji s holivudskim velikanom Jamesom Cameronom, redateljem "Terminatora", "Titanica" i "Avatara". Film čine snimka njezina nastupa u koncertnoj dvorani Co-op Live u Manchesteru u Engleskoj koji je održala 19. srpnja 2025. godine i njezini razgovori s Cameronom o koncertima, kreativnosti i osobnim pitanjima.

"Billie Eilish: Hit Me Hard and Soft - The Tour" u hrvatska je kina stigao 7. svibnja 2026. godine, a kritičar Jutarnjeg lista Damjan Raknić u novoj epizodi serijala "Šalabahter iz filma" donosi tri razloga zbog kojih ga trebate pogledati i dva zbog kojih ga trebate preskočiti.