REDATELJICA IVONA JUKA Prvi dugometražni film ispao mi je baš kako sam htjela

Očevi i kćeri”, mogao bi biti radni naslov upravo završenog filma Ivone Juke “Ti mene nosiš”. Okupila je superiornu glumačku ekipu - Voju Brajovića, Natašu Dorčić, Natašu Janjić, Lanu Barić, Sebastiana Cavazzu... U filmu, većina njih radi na istoj sapunici, u kojoj je Dorčić producentica, Lana Barić redateljica, Nataša Janjić je šminkerica... ali se nikada ne upoznaju. Tu je i Helena Beljan, koja glumi odgojno zanemarenu djevojčicu Doru, koja raste bez oca, pa se ufurava u ulogu Zdravka Mamića, želeći postati nogomentna menadžerica; u maloj ulozi je nekadašnja dječja pjevačka zvijezda Stjepan Katalenić, a film “nosi” i sjajni naturščik Goran Hajduković u ulozi Vedrana, Dorina oca... Film je u distribuciji nakon 28. svibnja, nakon svečane premijere.

Jeste li vi zadovoljni filmom?

- Jesam. Ovo mi je prvi dugometražni igrani film. Prije toga sam radila dugometražni dokumentarac “Što sa sobom preko dana”, iza toga kratki igrani, u omnibusu “Neke druge priče”. Sad točno znam taj osjećaj: nakon dokumentarca sam bila zadovoljna, nakon omnibusa beskrajno nezadovoljna, a sad - napravila sam ono što sam htjela.

Vjerojatno je postojao neki trigger da snimite film baš ove tematike.

- Uvijek postoji. Kad sam radila “Što sa sobom preko dana”, razmišljala sam kako svi u životu uvijek ispunjavamo neke zadatke: upiši školu, faks, udaj se, zaposli... pa sam razmišljala što s onima koji sve to to odbiju, i u slučaju mog filma završe u zatvoru, pa sam došla do zaključka da i oni, postaju dio sistema... U “Ti mene nosiš” - to su konflikti s najbližim osobama, silna potreba da nas prihvate kakvi jesmo, ali i nespremnost da mi druge prihvatimo kakvi jesu. To je bila inicijalna ideja, a onda sam razmišljalao kontekstu. Kako sam vrlo bliska s ocem, krenula sam čeprkati po tom odnosu kći-otac i pomislila: zašto ne bih napravila film koji će pokrivati više takvih odnosa? Iskristalizirala se ideja i da tu bude djevojčica koja tek gradi odnos s ocem kojeg nije bilo i tek se vratio, druga kći ima divan odnos s ocem, ali s njegovom demencijom nepovratno ga gubi, i treća priča je o ženi koja se suočitava s ocem s kojim je davno prekinula veze.

Jako ste nastojali da žene ne budu tipizirane.

- Često su me zvali za okrugle stolove s temomstereotipa žena u medijima. Ondje sam govorila kako je možda i veći problem što se ženu ne prikazuje u više identiteta. A što mi radimo u scenariju? Žena je, na primjer, doktorica. Ona je drukčija u odnosu s pacijentom, drukčija kad je nazove šef odjela. Drugi identitet ima sa sinom, mužem, ljubavnikom... Nažalost, mediji tu identitetsku raznolikost ne pokrivaju. Muškarce ne pitaju - kad ćete se ostvariti kao otac, ili - jeste li možda karijerom zanemarili obitelj? Natašin lik je izrazito multidimenzionalan, stroga je šefica, ali zna se za šankom zezati i popiti s nekim pivo... Htjela sam da imaju svaka svoju autentičnu priču, ali da su na neki način povezane.

Svi se oni negdje “okrznu”, iako ne i upoznaju, na snimanju sapunice. Sapunica je tu da naglasi gorak život i banalnost tv serije?

- Sapunice su još uvijek zanimljive u cijelom svijetu, ne gledaju se samo u Francuskoj. Divno mi je kako oni preziru sapunice, i to je još uvijek jedina nacija koja u pauzi za ručak ode u kino.

Na filmu ste radili dugo.

- Da, ali vrijeme nam je proletjelo. Prvo, dobili smo dva milijuna kuna, a film stoji deset milijuna. Morali smo aplicirati na razne fondove, ali to je bilo i korisno, išli smo na radionice, popravljati tekst. Svi koji su pročitali scenarij oduševili su se. Tako da smo na primjer Voju Brajovića dobili bez problema, iako nismo imali budžet za njega. Rekao je: “Ovo je divno, počašćen sam što me želite za ovu ulogu.” I sjeo u auto i došao u Zagreb...

Žene su sve odlične, mislim da su i one osjetile da im je netko napokon dao šansu da se razmašu, uloga koju igra Nataša Janjić recimo, Lidija, beskrajno je multidimenzionalna... a happy end imaju samo oni koji se suoče sa svojim mrakovima. Oni koji se ne suočavaju, ne.

Ipak, zašto smo film čekali sve dosad?

- Nigdje nije zapelo, radi se o postprodukciji koju je ovaj film trebao. Koliko su montirali “The Place Beyond the Pines” ili koliko traju postprodukcije Terrencea Malicka? Andrija Zafranović se čudio kako smo Vlado Gojun i ja brzi s ovim filmom, rekao je da je on ovakve Kusturičine filmove montirao preko 180 dana i to dok je bio u naponu snage. Također, rekao je, Kieslowski je dobio rak i umro nakon ovakvog snimanja - mislio je na njegovu trilogiju “Plavo”, “Bijelo”, “Crveno”. U nas su ili navikli na štanceraj ili misle da svaki film mora imati istu postprodukciju. U filmu ima npr. 7000 folija. Tko od čitatelja zna što je to i koliko traje da se to napravi? Onaj tko zna - zna, tko ne zna - ništa mu ne znači. Tu su i iznimne kreativne suradnje. Teho Teardo, koji je radio glazbu za “Il Divo”, pristao je raditi glazbu za “Ti mene nosiš” ispod svog uobičajenog honorara, nakon što je vidio montiran film. Oduševio se i napravio sjajnu glazbu. Htjeli smo ga, ali nismo znali da ćemo ga upoznati i da će nam biti kompozitor.Sve je to uzelo svoje vrijeme. Mi znamo da smo napravili ozbiljnu filmčinu, puno zahtjevniju od produkcija koje se ovdje rade, pri tom ostavljamo svakome da procijeni sviđa mu li se ili ne, ali istovremno znamo da će ljudi itekako prepoznati ozbiljan i minuciozan rad koji stoji iza ovog filma.

Glumac koji glumi Vedrana, supruga Nataše Janjić i oca dvoje male djece je naturščik. Kako ste se na to odlučili?

- On je bio u pripremama snimanja dok sam ja tražila glumca za Vedrana i jednog dana mi se upalila lapica, sjetila sam se da bih mogla probati s njim. Pitala sam ga je li zainteresiran, a on je odmah pristao na audiciju. Na audiciji je rasturio. I tako je dobio ulogu. Značajnija mi je bila njegova pristutnost u ulozi, koncentracija i kako je baš u svakom trenutku emotivno i psihološki u liku. Goran ima dodirnih točaka s likom, kao i osobno iskustvo koje je mogao ugraditi u ulogu, ali to ne treba uzeti zdravo za gotovo, naprotiv, oni koji je bave ovim poslom itkeko znaju kako je baš to često najteže. I profesionalnim glumcima nije ni malo lako osobno životno iskustvo unijeti u lik i prenijeti drugima.