“Volio sam odlaziti kod bake i djeda, gdje bih nosio žutu spavaćicu na cvjetiće koju je baka sašila. Kod njih mi je to bilo dozvoljeno. S bakom sam znao i kuhati”, govori Smiljan na početku filma “Ja bi’ da to imam doma”. Na razumijevanje roditelja nije nalazio: “Tatu je mučilo što još nemam djevojku pa mi je jednom predložio da mi plati curu koja će me naučiti pravoj ljubavi”.
Film će svoju premijeru imati u sklopu Vox Feminae Festivala 27. svibnja u DKC-u Šesnaestica. Redatelji su Ana Opalić i Noah Kraljević, a scenaristica je Emina Hermann, koja vodi filmski program te program za LGBT zajednicu. Svi su protagonisti u filmu, ima ih desetak, nazvani samo prvim imenom. Pričaju o tome kad su shvatili da su gay ili transrodne osobe, kako je okolina to prihvatila i kako su oni sami to prihvatili.
Deset gradova
O filmu poznata fotografkinja Ana Opalić govori: “Osobne i iskrene priče poput ovih predstavljenih u filmu ‘Ja bi’ da to imam doma’ pomažu nam shvatiti različite pozicije osoba koje kao društvo svrstavamo u ‘diskriminiranu manjinu’. Pojam diskriminirana manjina tek je pitanje pogleda i distance s koje je taj pogled upućen. Ideja ovog filma je smanjiti na trenutak tu distancu i izbliza poslušati fragmente osobnih priča, kako bi gledatelji shvatili točno zašto se LGBT zajednica uporno pokušava izboriti za ravnopravnost”.
Noah Kraljević i Emina Hermann pojašnjavaju nastanak filma: “Nastao je u sklopu projekta ‘Radnopravnost svima!’, koji za cilj ima doprinijeti zaštiti prava i suzbijanju diskriminacije LGBTI osoba na radnom mjestu i pri zapošljavanju. Poseban segment tog projekta su događanja namijenjena LGBT+ zajednici, a riječ je upravo o filmu ‘Ja bi’ da to imam doma’, s kojim ćemo, nakon projekcija u Zagrebu, obići devet hrvatskih gradova te uz projekcije održati i razgovore s lokalnom zajednicom.Protagonisti i protagonistice osobe su različite životne dobi, seksualne orijentacije i rodnih identiteta”.
Bilo je pomalo izazovno, dodaju, pronaći sugovornike koji su spremni izložiti neke od najintimnijih, često ponižavajućih iskustva i ispričati ih pred kamerama. “Velik dio zajednice još uvijek ne zna kako se nositi s diskriminacijom i nasiljem koje doživljava u svojim sredinama, što potvrđuje i istraživanje ‘LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu’, koje smo objavili 2017. godine, a koje je pokazalo da je 75,1 posto LGBT zajednice na poslu doživjelo neki oblik diskriminacije, uznemiravanja ili zlostavljanja zbog svoje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta i/li izražavanja, od čega je samo 11 posto osoba te slučajeve prijavilo. Globalna tema ovogodišnjih povorki ponosa je ‘Izlazak iz tišine’, a mi se nadamo da će ovaj film gledatelje koji su pripadnici LGBT+ zajednice potaknuti upravo na to da ne skrivaju svoje identitete, da prijavljuju nasilje i diskriminaciju s kojom se suočavaju i da ne pristaju biti građani i građanke drugog reda.”
Sugovornik s početka filma, Smiljan, priča i kako je jednom sakupio novce pa otišao kupiti lutku sličnu Barbiki koja je imala dugu plavu kosu. Na pitanje kada je okolini rekao da je gay odgovara da su njegovi vjerojatno oduvijek znali, volio je kuhanje, dijamante, lutke, spavaćicu. Bio je u vezi dvadeset i pet godina, neizmjerno su se voljeli, no najviše mu je žao, kaže, što nisu imali tu sreću da se u javnosti mogu poljubiti i zagrliti, biti nježni jedan prema drugome: “Ljubav smo morali skrivati zbog tuđih budalaština”.
S budalaštinama su se svi susretali. Nora, još jedna protagonistica u filmu, pripovijeda kako ju je zbog seksualnog opredjeljenja pretukao jedan ugostitelj: “Nakon što sam ga tužila na sudu, branio se da nije homofoban, da ima sestru koja je udana za muslimana”. I Nora je od malih nogu znala da je gay. Dok Smiljan priča da se igrao s lutkama, ona pripovijeda da se igrala autićima. U školi su joj se znali rugati da je dvospolac. Većina ih doma nije imala podršku.
Pljuvanje u lice
Emina je, pak, imala sreću da je odrasla s majkom koja ju prihvaća takvu kakva jest te, djelomice, u neposrednoj okolini. Prvi put je najboljoj prijateljici rekla da je gay kada joj je bilo kojih dvanaest godina. Vezala je grudi i predstavljala se kao dečko, sama je sebi dala ime Darko. I njezina ju je prijateljica predstavljala drugima kao Darka. Nije tada znala za postojanje lezbijske zajednice: “Sviđale su mi se cure, no nije mi se sviđalo da budem lezba”. S predrasudama se, ipak, susretala u široj okolini. “Jedan je dječak stalno vikao za mnom dok sam prolazila: ‘Ide muško’. Pa sam mu sastavila desetak konstruktivnijih uvreda”, prisjeća se. Kao i mnoge pripadnike gay zajednice, i nju su pretukli. Dva su je dečka pratila, pa počela tući boxerom. Sjeća se kako je vikala da njih dvojica tuku jednu curu. “No, još više od toga što su me pretukli zaboljelo me kad me pljunula jedna cura. I to jedna koja mi se sviđala.”
Erin, jedan od sugovornika u filmu, transrodna je osoba. “Sa šesnaest godina mama me je odvela ginekologu da vidi što nije u redu sa mnom. Rođen sam kao sam djevojčica, a imao sam produbljeni glas i rasle su mi dlake na licu. Odmah su mi dali hormonsku nadomjesnu terapiju, estrogen.” Rugali su mu se, teško je to prihvaćao: “Tek nakon što sam se pokušao ubiti, mjesecima nakon hospitalizacije, shvatio sam da sam transrodna osoba. Trebalo mi je dugo da to prihvatim. Danas nemam problema. Kažem da sam interseksualni transrodni muškarac i ljudi na to kažu OK, otprilike kao da imam dijabetes”.
Smetale mu grudi
Matia Ana je rođena kao muškarac. Smetale su joj dlake na licu. U osnovnoj školi često je imala problema s vršnjačkim nasiljem. Roditelji su u više navrata pokušali intervenirati u školi, no nisu uspijevali. Ima dugu, plavu kosu, lijepe crte lica. No, ljubav ne nalazi. Kako govori, neki žele biti s njom, no ne javno. A ona želi da netko javno pokaže da ju voli: “Ako ne bude tako, ostat ću radije sama do kraja života”.
Dok su Matiju Anu smetale dlake koje su joj počele rasti na licu, Noah pripovijeda kako su mu smetale grudi koje su mu počele rasti u osnovnoj školi. Spol je promijenio s trideset i četiri godine, imao je, kaže, već stabilan život, posao, krug prijatelja. Mama mu je umrla, ostao je bez roditelja, pa mu je, smatra, tada to možda bilo i jednostavnije. Majci je prvoj rekao da je lezba. Nije to dobro prihvatila: “Odvela me je kod psihijatrice koja je bila OK. Rekla je mami da se ne mogu davati lijekovi za to. No, majka se nikada nije pomirila s tom činjenicom”. I on se susretao s vršnjačkim nasiljem, u osnovnoj su školi skinheadi za njim vikali da je hermafrodit. Noah je jedan od koautora filma “Ja bi’ da to imam doma”, koji završava pitanjem svim sugovornicima o aktivizmu. Izborili su se, govori, javnim nastupima, knjigama, filmovima i slično, no, sumira želje svih njih: “Želio bih da to uopće više nije tema, da ne izaziva reakcije”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....