Junak francuskog trilera "Nasljednik" zove se Ellias Barnes i upravo je iskoračio u najveći uspjeh karijere. Mladi kvebečki Kanađanin doselio se u Pariz i mukotrpno uspinjao u svijetu mode. Sada je dobio poziv da preuzme slavnu i prestižnu modnu marku. Elliasu (Marc Andre Grondin) slijede tjedni koji će mu definirati karijeru i život: priprema kolekciju, bira manekenke, odobrava vizuale i plakate. K tomu mora brinuti za PR, jer i najmanja ogrebotina imidža može koštati i tvrtku i njega.
Usred te ognjice, dobiva poziv iz rodnog Quebeca: umro mu je otac s kojim je ionako odavno prekinuo kontakte. Iz glamuroznog Pariza Ellias odlazi u snježnu Kanadu da bi obavio ono što se mora: ispratio i kremirao oca, poklonio pokućstvo, prodao auto i kuću. Ulazi u očevu kuću u kojoj nije bio desetljećima. Pretura po očevim stvarima, ulazi u podrum. A onda u podrumu ugleda nešto što je tako strašno da baca potpuno novo svjetlo na njegova oca. Ali- istina koju otkriva u podrumu može reputacijski uništiti i Elliasa. Doznaju li ljudi ono što je doznao on, karijera i kolekcija će mu otići u dim.
Francuski triler "Le successeur" (Nasljednik) rad je Xaviera Legranda (1979), redatelja kojeg je zagrebačka publika upoznala 2017. kad je festival ZFF igrao njegov debitantski film "Skrbnik". Taj se film bavio sudbinom supruge i sina koji i nakon razvoda strepe od tiranskog, dominantnog supruga/oca (Denis Menochet). Legrandov prvijenac tada je nagrađen na Mostri u Veneciji i ekspresno stigao u Zagreb. Legrandu je trebalo neuobičajeno dugih šest godina da snimi idući film. Na koncu se latio romana francuskog pisca Alexandre Postela, svojedobno dobitnika mladog Goncourta. Slobodna adaptacija Postelovog romana imala je premijeru prošle jeseni na festivalu u San Sebastianu, a hrvatsku premijeru ima u subotu na splitskom Festivalu mediteranskog filma.
Legrandov film u osnovi je sporogoreći, podigrani triler- sav u natruhama, u odgođenom, neizrečenom, naslućenom. Po središnjoj moralnoj preokupaciji film ponajviše podsjeća na Michaela Hanekea. Kao i Hanekeovi filmovi, i "Le successeur" postavlja neugodno pitanje: koliko je običan čovjek iz gornje srednje klase spreman otići daleko, a da bi obranio svoj komoditet, privilegije, reputaciju? Drugo krupno i uznemirujuće pitanje koje visi nad "Nasljednikom" je pitanje: koliko ima istine u onom kako se sjećamo pokojnika? Do koje je mjere moguće kreirati fasadu, održavati privid, te umrijeti zakriven plaštom tog privida, a da istina nikad ne izađe na vidjelo? Legrand se bavi tim pitanjem, a pri tom efektno koristi sudar dvaju svjetova. Na jednoj je strani glamurozni korporativni Pariz, na drugom snježna, tmurna, naoko dosadna kvebečka provincija u kojoj svi ljudi izgledaju kao zamrznuti u idiličnoj prošlosti. Pri tom ne znaju da im je ispred nosa sve vrijeme kvarni trulež.
Legrand je napravio zanimljiv, minimalistički film s nizom domišljatih plot-twista, pun sporogoreće prijetnje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....