Na set je uvijek dolazio dobro pripremljen. Scene bi najčešće snimili iz prvog pokušaja. Dva ili tri puta je bilo potrebno nekoliko repeticija. I to za one scene u kojima govori njemački. Mladi su ga glumci promatrali s velikim strahopoštovanjem, a on je, pak, uvijek bio opušten, spreman baciti pošalicu.
Gastarbajter Emil, koji se nakon dugo godina vraća u Hrvatsku, bila je jedna od njegovih posljednjih uloga te zadnja u cijelosti snimljena.
Ivo Gregurević, velikan hrvatskog glumišta koji nas je nedavno napustio, zatekao je kolege na setu humorne drame “Za dobra stara vremena” svojom transformacijom. Bio je izuzetan glumac, jednostavan i duhovit. Jedan od najvećih. Strašno je što smo ga izgubili, govore nam Gregurevićevi glumački kolege.
Prvo iznenađenje
- Iznenadit će vas njegov lik u filmu jer posve odudara od njegova privatnog karaktera - dodaju.
- Sada kada gledam unatrag, ne znam uopće tko bi drugi tako dobro utjelovio lik gastarbajtera Emila, upravo je to bila Ivina kvaliteta, odglumio bi lika bolje nego što ste ga vi zamišljali dok ste pisali scenarij - ističe Dominik Galić, producent i scenarist filma koji 31. siječnja dolazi u kinodvorane.
Film “Za dobra stara vremena”, koji je premijerno prikazan na 65. Pulskom filmskom festivalu, u svojoj 81. godini režirao je Dominikov otac, legendarni Eduard Galić, koji se nakon tri desetljeća stanke i rada isključivo na TV dramama za HRT posvetio igranom filmu. Scenarij, dobra ekipa, stari prijatelji… sve je to presudilo da se vrati. “Za dobra stara vremena” dugo je planirao jer je Galić mlađi scenarij napisao još 2003. godine, dok je studirao u inozemstvu. Film obrađuje uvijek aktualnu temu iseljavanja u potrazi za boljim životom, no u suštini je to univerzalna priča o prijateljstvu koje pomiče granice i postavlja pitanje - tko je zapravo prijatelj.
- To je zapravo priča o dvojici prijatelja, no ljudi su se većinom uhvatili za tu besperspektivnost. Zapravo sam bilježio svoje impresije, a danas kada gledamo film čini se da sam predvidio budućnost - zapaža Dominik Galić, koji je pišući scenarij zamišljao da film nose mladi glumci, a za ostale likove jedino je od početka na umu imao Ivu Gregurevića kao gastarbajtera Emila i Mustafu Nadarevića kao lokalnog alkoholičara Krcka.
- Ivo u filmu često govori njemački pa se s nekim kompliciranim riječima znao mučiti. U jednom trenutku mu je izletjelo: “Jeb’o ga njemački”, a to smo na kraju ostavili u filmu jer se savršeno uklopilo iako nije bilo napisano u scenariju - smije se mlađi Galić, dok stariji dodaje da je Ivo bio oduševljen filmom “Za dobra stara vremena”.
- Sjećam se da me nazvao nakon što je pogledao film i rekao mi je: “Edo, lijep ti je film” - priča nam Eduard Galić. Često se čuo s Gregurevićem, bili su bliski prijatelji i suradnici.
- Odavno se poznajemo. Radili smo zajedno i prije 90-ih, a znatno intenzivnije nakon 1995. i filma “Olovna pričest”. Ivo je godinama htio da radimo zajedno dokumentarac o borbama u Orašju, bilo mu je jako stalo do toga, no nismo to uspjeli ostvariti - rekao je redatelj Galić.
Voljeli raditi
Gregurević je upravo zahvaljujući ulozi u Galićevu filmu “Šokica” 1998. godine osvojio nagradu Hrvatskog društva dramskih umjetnika. Voljeli su zajedno raditi.
- Zadnji put smo se čuli prije Božića jer mi je po kolegi poslao rukopis koji je trebao biti temelj scenarija za film o čovjeku koji je godinama prolazio patnje srpskih logora. Riječ je zapravo o 268 rukom napisanih stranica iz pera čovjeka koji je zapisao svoje iskustvo. To je vrlo mučan tekst, a njegov autor, rođen u selu u blizini Brčkog, odavno je preminuo.
Odakle Ivi takvo nešto, iskreno, nemam pojma. Zato sam kad sam dobio rukopis nazvao Ivu da mi pojasni što je zamislio s tom pričom, zašto mi je poslao rukopis, a on mi je rekao: “Ne, neću ti ništa reći, samo ga pročitaj, onda ćemo pričati”. Nažalost, ja još čitam taj rukopis, a Ive više nema - otkrio nam je Eduard Galić. Vjeruje da je Gregurević vidio sebe u toj ulozi. Htio je da zajedno naprave novi film. I dalje čita taj rukopis, no sumnja da će ikada od njega napraviti film. Jer, kaže, to je trebala biti Ivina uloga.
- Nikada neću zaboraviti zadnju Ivinu scenu koju smo zajedno snimili. Urezala mi se u pamćenje jer danas je toliko simbolična. Pri kraju filma on ispraća mladog Marka Petrića i maše mu dok ovaj odlazi automobilom. Mahao je njemu, Petriću, njegovu liku Hrvoju. Zadnji snimljeni kadar je Ivo koji maše, maše nama, pozdravlja se s nama. Tko bi ikada pomislio da je to zadnji kadar koji ćemo snimiti - potreseno govori Galić, koji trenutačno radi na pripremi za snimanje filma “Šesti autobus” o ratu u Vukovaru.
“Za dobra stara vremena” snimljen je krajem 2016. i početkom 2017. godine na više lokacija u Zagrebu i okolici. Njime je otvoren i prošlogodišnji 12. Vukovar film festival, a sada će svoj konačni sud dati publika, kada se krajem siječnja film počne prikazivati u kinima.
Kultni status
- Bilo bi mi drago da publika pamti film kroz generacije, da ga se citira, jer test vremena najbolje pokazuje kvalitetu filma, što sam naučio iz niza očevih filmova koji su stekli kultni status - priznaje nam Dominik Galić. Osim aktualne radnje, film je poseban zbog velikog broja domaćih glumaca. U filmu ih se pojavljuje gotovo trideset, kako mladih nada hrvatske glume, poput Marka Petrića, Karla Mrkše, Andreja Dojkića, Elizabete Brodić i Vini Jurčić, tako i iskusnih glumačkih legendi, među kojima su, uz Gregurevića, Mustafa Nadarević, Ksenija Pajić, Matija Prskalo, Zijad Gračić, Žarko Potočnjak, Ankica Dobrić, Boris Svrtan, Dragan Despot i drugi. Gotovo je pola hrvatskog glumišta u filmu.
Milku, majku glavnoga glumca Marka Petrića, tumači Ksenija Pajić. A iako u ovom filmu s Gregurevićem nema zajedničkih scena, sjećat će ga se po Begovićevu “Bez trećeg” iz 1988., koji je režirala Snježana Tribuson i po filmu “Rusko meso” Lukasa Nole iz 1997.
- Ivo je bio naš prijatelj. Sa svima je bio dobar i kao glumac i kao prijatelj - ističe Pajić.
Gregurević u filmu uglavnom ima scene s Matijom Prskalo i Markom Petrićem. Njegov lik je student ekonomije iz Zagreba, 22-godišnji Hrvoje Grčić, koji je na razmeđu života i dvoji bi li odselio iz Hrvatske ili ostao ovdje. U međuvremenu se zapošljava u skladištu jedne tvrtke gdje radi s Emilom, Gregurevićevim likom, i Ljiljanom, “duhovitom na prvu loptu, a na drugu već shvatiš da je opasna baba”, kako kaže sama Matija Prskalo koja je tumači.
- Moja je uloga kratka, ali efektna, a iznimno mi je drago što sam glumila uz bok s Ivom. Od njega se moglo toliko toga naučiti, imao je fantastične mogućnosti transformacije.
U filmu Krste Papića “Kad mrtvi zapjevaju” Ivo je glumio mojeg oca, no tada nismo imali zajedničkih scena, s obzirom na to da on većinu filma putuje iz Njemačke do Imotskog, no nekako mi ovih dana odzvanja njegova rečenica “Umra sam, al’ sam živ”, koju u filmu govori Mirjani Majurec - rekla nam je Matija, koja je s Gregurevićem glumila i u TV seriji “Komedijice” autora Milana Grgića, u režiji Eduarda Galića.
Bokšićev gol
Glumački se u filmu “Za dobra stara vremena” isprofilirao 31-godišnji Marko Petrić koji tumači glavnu ulogu.
Radnja filma smještena je u posttranzicijski Zagreb ranih 2000-ih, što se najbolje vidi u sceni u kojoj Bokšić zabija gol. Petrić se, kaže, uspio povezati s likom iako je uočio neke sitnice koje bi volio ispraviti.
- Hrvoje je dečko iz kvarta, koji je sve u životu radio kako treba. Smatra da ako si radio sve ispravno, možeš očekivati da će ti se ispravno i vratiti. Međutim, život ponekad nije takav. I tu se na koncu i događa zaplet filma. U nekim stvarima doista postupam slično kao Hrvoje, a naravno u nekima smo dijametralno suprotni. Film sam pogledao više puta i svaki put sam svjestan sve više detalja pa mi dolaze nova i drugačija rješenja za neke scene. No sada više ne mogu ništa napraviti, tako da sam odlučio da ga više neću gledati - zaključuje Petrić. Film se snimao 40-ak dana, taman na prelasku jeseni u zimu.
Sjeća se noćnih scena kada se zajedno s Matijom i Ivom smrzavao na -4, snimali su u laganim jaknicama. Ali tako je najčešće na snimanjima, kaže, ljeti se glumi zima, a zimi ljeto. Bitno je da se na kraju u filmu ništa od toga ne skuži. Uvijek je velika škola glumiti uz velikane, priznaje Petrić, kojem ovo nije bilo prvi put da je glumio s Gregurevićem.
- Još 2011. imao sam s njim priliku glumiti u filmu “Sonja i bik”. Sjećam se koliko sam uzbuđen bio prvi put kad smo se upoznali - ističe Petrić.
- Nije dijelio savjete u klasičnom smislu, ali bi često bacio šalu od koje bismo svi popadali na pod od smijeha, a on onako šeretski ostao savršeno ozbiljan. Ponekad bi, pak, na vrlo pedagoški način, diskretno, sugerirao kako poboljšati scenu. Nedostajat će nam svima - priznaje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....