POLIMAC O 'NIMFOMANKI' 'Ne tako kontroverzan, ali humoran film za gledatelje širokih pogleda'

Naši kritičari nisu bili te sreće da poput američkih i britanskih odmah pogledaju oba dijela najkontroverznijeg filma godine, “Nimfomanke” Larsa von Triera. Pokazali su nam samo “jedinicu”, tek nešto malo dulju od dva sata, pa se do definitivnog suda treba strpjeti još dva-tri tjedna, prije no što vidimo i “dvojku”, no ni to za čistunce neće biti dovoljno, jer je svojeglavi Danac montirao i tzv. integralnu verziju, koja po posljednjim navodima traje pet i pol sati.

Marketinško plasiranje filma svakako je dosad najveći pothvat von Trierova poduzeća Zentropa: nije baš bilo lako tijekom čitave godine zasipati Internet vijestima kako se i hollywoodske zvijezde kalibra Shie LaBeoufa za volju danskog filmaša dragovoljno seksaju pred kamerama, a zatim obrazlagati da to baš nije tako. Danci su zapravo odradili pionirski i nesumnjivo efikasan posao u golicanju znatiželje javnost: zahvaljujući njihovom trudu i umješnosti, svi znaju za “Nimfomanku”, no hoće li je i gledati u kinima to je već posve drugo pitanje.

Kazališna kulisa

Ponajprije, kao što ste već mogli pročitati, film baš nije tako kontroverzan kao što se sugeriralo. Naime, glavnina spomenutog prvog dijela je pričanje o seksu i njegovim ekstremnim vidovima, dok igrane scene nisu puno žešće (možda čak i blaže) od onoga što je von Trier već pokazao u filmovima “Lomeći valove”, “Idioti” i “Antikrist”. Radnja započinje pomalo teatralno, u sporednoj ulici koja se doima kao kazališna kulisa (asocijacija na “Dogville”?), sredovječni gospodin (Stellan Skarsgĺrd) zamijetio je pretučenu ženu (Charlotte Gainsbourg), pokušao pozvati hitnu pomoć, ali ona ne želi ni u bolnicu ni u policiju, jedino prihvaća poziv da kod njega popije čaj s mlijekom.

Ispostavlja da se dvije različitije osobe nisu mogle susresti, on je intelektualac, ona praktičarka, ali se oboje razumiju u ljudsku prirodu, pa se njezina odluka da mu izloži svoj životopis pretvara u poprilično zanimljivu pustolovinu, u kojoj ona na primjerima dopunjava njegove konstrukcije, a on usprkos sveopće neukosti glede hedonizma u seksu uspije naslutiti kada mu ona nešto pokuša prikriti.

Seks poput ribolova

Von Trier je sačinio dramski kostur u kojem je sadašnje vrijeme dijalog dvoje protagonista, odigrava se u jednoj sobi, a flashbackovi u kojima naslovna junakinja priča svoju biografiju su prošlo vrijeme, ali s neprestanim promjenama likova i lokacija. Naravno, flashbackovi su glavna atrakcija, jer nitko se dosad u povijesti filma nije tako sustavno pozabavio sazrijevanjem jedne nimfomanke, koja je već kao tinejdžerica znala da je prava stvar u jednom danu promijeniti što više partnera i da je glavna zamka vezati se za jednu osobu: “Ljubav je samo seks uz koji je pridodana ljubomora”, objašnjava ona.

U povijesti književnosti već je bilo ne malo romana koji su imali takvu strukturu, no von Trier se njome odlučio poigrati tako što je neprestano intervenirao dosjetkama, izlaganje je podložio crtežima i dijagramima, slovima i brojkama, filmskim žurnalima i koječim drugim. Uspio je ugurati humor u situacije u koje se nitko drugi ne bi usudio, a još je zanimljivije što je nakrcao film traktatima o koječemu, pa se seks ne uspoređuje samo s ribolovom, nego i s umijećem J. S. Bacha i Palestrine te Fibonaccijevim brojevima. Upravo ga humor spašava od povremene pretencioznosti, jer na trenutak pomislimo da je to sve nesvarena kaša umjetnika koji je čitao, slušao i gledao previše toga i sada to pokušava objediniti u jednu cjelinu.

Sjajna Uma Thurman

Ponajprije, “Nimfomanka” je namijenjena gledateljima širokih pogleda, koje zanima i žele saslušati što imaju za reći oni koje se inače žigoše za nemoral ili perverziju. Vrlina je filma što prilično radikalno i samouvjereno zadire u to “drugo”, dok se povremeni prizori seksa čine zbilja sekundarnim u odnosu na ono što je njegova prava tema.

Kako to sve funkcionira kao umjetničko djelo? Nemam pojma, jer nisam vidio cjelinu. “Nimfomanki” zasad ne bih pretpostavio niti jedan od poznatih von Trierovih filmova, a pomalo me smeta i činjenica što najbolja scena gotovo i nema veze s erotikom, u njoj sjajna Uma Thurman sučeljava svog nevjernog supruga (Hugo Speer) s posljedicama koje će imati njihovo troje djece ukoliko se on opredijeli za raskid. Kad je o glumcima riječ, Skarsgĺrd i Gainsbourgica odlično drže okvirnu priču, no 22-godišnja londonska manekenka Stacy Martin, koja igra nimfomanku u mladenačkoj dobi, pravo je otkriće filma: šteta što po svoj prilici neće imati previše posla u drugom dijelu.