Pogledali smo Kći kralja močvare: Počinje sjajno, pa se raspada, na kraju će vam prisjesti odlazak u kino

"Da se bojiš za vlastiti život – gdje bi se sakrila?" Tim riječima moćno započinju prvi kadrovi filma ‘The Marsh King‘s Daughter‘. Izgovara ih Jacob – otac dvanaestogodišnje kćeri Helene dok u divljini tragaju za divljači.

Ovaj film redatelja Neila Burgera predstavljen je kao R rated triler koji ima relativno pristojnu ocjenu na IMDb-u, trenutno 6,3. U njemu pratimo život tročlane obitelji koja živi u šumi pored močvare, daleko od civilizacije. Obiteljsku svakodnevicu, poput lova s početka priče, jednog dana nenadano prekida nepoznati posjetitelj na quadu, čini se, jedini u posljednjih dvanaest godina.

- Oprostite, izgubio sam se. Možete li mi pokazati put nazad prema cesti?, pita ih.

Ono što mi se dotad učinilo kao možebitni home invasion film, odjednom dobiva novu dimenziju- zbog majčinih povika.

"Pomozite nam molim vas! Brzo, odvezite nas na policiju prije nego se on vrati!, govori mu, pa sve odjednom postaje jasno. Stranac na quadu nije napadač. Kakav obrat! Pa ona je oteta i zatočena sve ove godine! Sjajan preokret, a tek smo na početku. Slijedi bijeg kroz šumu, odlazak na policiju, uhićenje ozloglašenog "Kralja močvare".

Nažalost, tih početnih petnaestak minuta je zapravo najbolji dio filma, jer ono što je uslijedilo kasnije lošije je od "još jednog home invasion" filma u nizu. Da je ovaj film glazbeno djelo, u ovom trenutku orkestralna glazba transformirala bi se u polomljenu frulicu koja tužno falša.

Sve skupa kao u romanu ‘Dr. Jekyll and Mr. Hyde‘. Neki drugi Neil Burger, čudnovati alter ego redatelja nekih prijašnjih odličnih uradaka poput filma "Iluzionist", preuzeo je ovdje kontrolu i odradio nastavak.

Jer radnja filma naglo se prebacuje 20 godina u budućnost. Neoriginalan Jacobov bijeg iz zatvora prilikom transporta i nesposobna policija koja uz sve kamere i tehnologiju novog doba ne pronalazi bjegunca koji skoro pa kampira ispred kćerinog doma, klišeji su koje smo viđali još u Santi Barbari i meksičkim sapunicama devedesetih godina.

Može li gore? Izvolite, može.

Helena – sada već odrasla žena, vlastitu obitelj štiti postavljanjem sitnih zamki oko kuće (špagica sa zvoncetom?!). Pomislio bi čovjek da je u 20 godina života u civilizaciji već čula za kućni alarm, svjetlosni senzor ili makar psa čuvara.

Kako film ide dalje i vi se polako počinjete osjećati kao zatočenici kralja močvare, ali nažalost bez one fast forward opcije s početka filma. Ali tijekom filma također ostarite 20 godina.

Za vrijeme isklišejiziranog i nelogičnog grand finalea već ozbiljno razmišljate o burgeru, ali ne redatelju, nego onom iz McDonalds‘a kojim se više ne stignete utješiti jer se restoran zatvorio dok ste vi bili zatočeni- u kinu.