IZ MOG UGLA

Piše Nenad Polimac: Hermina Pipinić bila je važna i na Canneskom festivalu

Hermina Pipinić
Kad sam prije desetak godina htio napraviti razgovor s njom, nije bila raspoložena za priču o svojim zlatnim danima

Prelistavajući Jutarnji list od srijede, slučajno sam zapazio u rubrici Posljednji pozdrav da su se članice i članovi Društva filmskih redatelja oprostili od "cijenjene glumice i gospođe" Hermine Pipinić. Bože, pa potpuno mi je promaknulo da je ona umrla, i to još prije deset dana. Nikakvo čudo, tekstova o njoj je bilo dosta, i to u čitavoj regiji, no svi su bili jako kratki i uglavnom su imali naslov "Umrla je mama Smogovaca", a negdje su je i pogrešno potpisali kao Melita Pipinić. Valjda je po toj ulozi u dugovječnoj seriji Hrvoja Hitreca i Milivoja Puhlovskog pamte novije generacije, no u doba kad sam se ja zarazio filmom ona se pojavljivala na naslovnim stranicama domaćih revija pa je zapaženo figurirala i na svjetskim festivalima.

U jednom članku je istakla kako je bila ponosna kad su je stavili na naslovnicu Globusa (broj 88 iz 1961., još se nudi na Njuškalu), našeg prvog tjednika na bakrotisku, ogrnula se bundom, a na zadnjoj stranici bio je J. F. Kennedy. Bilo je to razdoblje njezine najveće slave, u kinima se još tu i tamo mogao vidjeti prvijenac Mate Relje, špijunski triler "Kota 905", a zapaženo je figurirala i u Cannesu, gdje se upravo prikazivao jedan drugi prvijenac, onaj Crnogorca Zdravka Velimirovića "Dan četrnaesti": nalazila se na francuskom plakatu, zajedno sa Slobodanom Perovićem, i izgledala izvrsno.

Tada je već prešla tridesetu, rođena je u Zagrebu 1928., pohađala je dramsku školu i dobila angažman u Prvom dramskom kazalištu (tako se isprva zvala današnja Komedija), no za film ju je otkrio tek Branko Bauer, jer je 1955. imala manju ulogu u njegovoj pustolovnoj dječjoj zafrkanciji "Milioni na otoku": bila je pripadnica bolje obitelji, sestra jednog od malih protagonista koji su dobili zgoditak na lutriji, kriju to od roditelja i odlaze se provesti na more. Imala je samo jednu scenu ili dvije, nije to bilo bog zna što, no njezin veliki trenutak došao je 1958. kada je talijanski gost Giuseppe de Santis režirao za Jadran film neorealistički spektakl "Cesta duga godinu dana".

Našla se u zvjezdanoj glumačkoj postavi, uz talijanske goste Eleonoru Rossi Drago, Silvanu Pampanini i Massima Girottija, već etabliranog Berta Sotlara, ona je predvodila novu glumačku generaciju u kojoj su bili Antun Vrdoljak, Ivica Pajer i Gordana Miletić. Film je na festivalu u Puli izgubio od boljeg ostvarenja "H-8…", ali je zato nominiran za Oscara i dobio je Zlatni globus. Kazalište je više nije zanimalo, u srednjometražnom filmu Srećka Weyganda "Piko" glumila je majku naslovnog junaka, dječaka koji smatra da ga roditelji zanemaruju, pa iz protesta luta gradom, tema je bila tako univerzalna da je film pobijedio u Veneciji, ali u programu namijenjenom mladeži, što je bilo dostatno za popriličan publicitet u domaćim medijima. "Kota 905" bio je pak veliki hit, glumila je kćer doušnika (Stane Sever), koji kontaktira s ostacima poraženih kolaboracionista, ona zna da se među njih ubacio kapetan OZNA-e (Dušan Bulajić), ali to ne otkriva, što održava napetost sve do završnice.

Ta je uloga za nju bila važna jer je pokazala da joj dobro leže dramski uslojeni likovi, što je kasnije ponovila u "Danu četrnaestom", o kažnjenicima na dvotjednom uvjetnom dopustu, te u narednom Reljinu filmu "Opasni put" (1963), gdje je igrala poremećenu ženu koja umišlja da je jedan od malih protagonista njezin sin. I taj je dobio nagradu u Veneciji, opet u programu za mladež. Još jedan uspješan film bio je ratni triler "Dvostruki obruč" (1963), dobro se snašla u ulozi konobarice koja simpatizira ilegalce, a solidan odjek dobio je i metaforični film za djecu "Sedmi kontinent" (1966), prvi dugi igrani film oskarovca Dušana Vukotića. Često je nastupala i u koprodukcijama, uglavnom u epizodama, a više od toga kasnije nije dobivala ni u domaćim filmovima, iako su u pitanju bila prestižna ostvarenja ("Breza", "Protest", "Akcija stadion", "Ludi dani", "Pucanj"). Lordan Zafranović uposlio ju je u tri filma, najbizarnije u "Mukama po Mati" (1975), gdje je imala seksualni odnos s Borisom Cavazzom na klaviru.

Od sredine devedesetih povukla se u mirovinu, jedna od epizoda "Smogovaca" posljednji joj je nastup pred kamerama, no kad sam prije desetak godina htio napraviti razgovor s njom, nije bila raspoložena za podsjećanje na svoje zlatne dane. Djelovala je ogorčeno, smatrala je da su je svi zaboravili i da od tog zakašnjelog medijskog istupa ne bi imala nikakve koristi. Možda, ali je nakon takvog razgovora ipak nove generacije ne bi nazivale "mama Smogovaca".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 23:36