Film "Backrooms" Kanea Parsonsa jedan je dio kritike i PR-a nazvao "Blair Witch Projectom" za 21. stoljeće. Usporedba Parsonsova filma te horora redatelja Myricka i Sáncheza iz 1999. može se povući na nekoliko razina. Oba su filma paranormalni horori koji počivaju na motivu ukletog mjesta. Oba počivaju na found-footage konvenciji - "Projekt: Vještica iz Blaira" cijeli, a "Backrooms" djelomično.
No možda najvažnija sličnost je što su oba filma proizašla kao izdanak i čedo dviju različitih faza povijesti interneta. "Projekt: Vještica iz Blaira" prvi je veliki filmski hit koji je svoj pripovjedni svijet, modus širenja i fikcionalnu dogradnju dugovao tada, 1999., mladom internetu. "Backrooms" Kanea Parsonsa svoj nastanak duguje cijeloj internetskoj pretpovijesti na 4chainu, YouTubeu i društvenim mrežama, o čemu možete čitati u tekstu pokraj ovoga.
Ima li to gledatelj na umu, lako može smetnuti na umu da Parsonsov "Backrooms" i cijela popratna mitologija imaju žilave korijene u jednoj puno drevnijoj i sasvim low-tech tradiciji: a to je ona literarna. Parsonsov "Backrooms" s cijelom popratnom mitologijom počiva na dvije ideje koje su uvelike borhesovske.
Legenda o "stražnjim sobama" počiva na barem dvije kanonske pripovijetke Jorgea Luisa Borgesa. Prva je "Aleph" iz 1945., pripovijetka u kojoj nedaroviti pjesnik u podrumu obiteljske kuće otkriva točku koja transcendira prostor i otvara portal u cijeli univerzum. Druga je "Besmrtnik" iz 1949., pripovijest o rimskom vojniku koji tumarajući Egiptom nabasa na Grad besmrtnika - zaumni, labirintični grad izluđujuće, zakučaste arhitekture koji svakog tko u njega kroči suoči s užasom i vuče na ludilo. Internetska pretpovijest "backroomsa", a potom i Parsonsov film, preuzima te dvije borhesovske ideje i inovira ih, ali ponajprije ikonografski. Umjesto zavojitih stepeništa i kula, Grad besmrtnika sada isijava kasno kapitalističkom banalnošću: izgleda poput ispražnjenog ureda ili salona namještaja. Taj ikonografski lom najzanimljiviji je dio Parsonsova filma. "Backrooms" je puno zanimljiviji kao scenografska i vizualna senzacija nego originalna priča.
Alephovska priča o Parsonsovu filmu izgleda ovako: arhitekt Clark (Chiwetel Ejiofor) nakon što je propao u struci živi tako što vodi salon pokućstva u San Joseu. Salonu Ottoman Empire ne ide baš najbolje, što nije čudo jer prodaje uglavnom demodiranu, tešku kramu s aromom sedamdesetih. Clarku je neobično što su mu računi elektrike previsoki, pa počne pretraživati razvodne spojeve. Otkriva portal u zidu kroz koji prodre u "stražnje sobe": labirint soba, hodnika, stubišta i kosina koji se prostire unedogled na više razina. Ispostavi se da hodnicima backroomsa tumara netko ili, ispostavit će se, neki.
Clarka backrooms potpuno izlude, pa počne o njima pričati svojoj psihijatrici. Kad Clark iščezne, psihijatrica (Norvežanka Renate Reinsve, s fascinantnim američkim bez akcenta) pođe za njim i otkriva da su pacijentova bulažnjenja istina. Sve to vrijeme likove koji tumaraju backroomsima netko nadzire kamerama. Ta tajna nadzorna instanca ima nešto što jako podsjeća na Davida Lyncha. Nadziratelji su i dio završnog obrata filma.
"Backrooms" je, naravno, čistokrvni high-concept, a kao svaki high-concept lakše ga je započeti nego uvjerljivo završiti. To vrijedi i za Parsonsov film: bitno je uspješniji u ekspoziciji i razvoju početne ideje nego u njezinu zaokruživanju koje je, ako ćemo pravo, malo podigrano i ostavlja dojam: "Okej, jel to bilo to?"
Ono što je u "Backrooms" zaista jako efektno jest - produkcijski dizajn. Parsons i njegov scenograf Danny Vermette su backrooms-ikonografiju postavili tako da imate dojam da ste u smjesi propalog salona ružnog namještaja i bankrotiranog istočnoeuropskog hotela. Ružni krem tapeti, pretjerano pompozni svijećnjaci, lažne stilske sofe, mutno svjetlo i dominantno krem boje tipične za sedamdesete: sve to "Backroomsima" daje tugaljivo-retro efekt. Onog tko ima to iskustvo, "Backrooms" će podsjetiti na moment kad nakon smrti roditelja čistite njihov stan, pa poznati prostor najednom postaje nadrealno prazan i izvitoperen, a dobro znani predmeti gube kontekst i postaju čudni. To osjećanje, čisto vizualno, kudikamo je upečatljivije od priče filma.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....