Ovaj film ukazuje na neizrecive užase. Ali uznemiruje i ono što otkriva o našoj kinematografiji

Ako niste prije dvije godine gledali Netflixov krimić "Boje zla: Crveno", osmišljen za poljsko tržište i u cijelosti izveden s tamošnjim filmašima, zasigurno će vas šokirati naredno poglavlje snimljeno po predlošcima Malgorzate Oliwije Sobczak, čiji je naslov "Boje zla: Crno". Taj se nakon samo dva dana popeo na drugo mjesto Netflixove top liste u Hrvatskoj, ali to je sporedno. Uznemiruje što nam pokazuje da smo kao kinematografija daleko zaostali za standardima naših istočnoeuropskih susjeda, i to u onome u čemu smo se smatrali razmjerno kompetentnim - žanrovskom filmu.

Protagonist vrlo dobre franšize ponovno je mladi državni tužitelj Leopold Bilski (Jakub Gierszal), koji se nakon samovoljnih, iako opravdanih poteza u prethodnom filmu zamjerio svojim pretpostavljenima u Varšavi i sada su ga šutnuli duboko u provinciju, u Kašubijsku regiju, gdje nema puno prostora za improvizacije. Ipak, sredina nije manje zanimljiva, drvene vikendice uz Baltik doimaju se vrlo živopisno, a staro je pravilo da navodna zabit krije tajne intrigantnije od onih velegradskih. Pa dok se u "Boje zla: Crveno" morao baviti zlodjelima krupnog kriminala i kapitala, ispostavlja se da i njegova nova životna postaja nije ništa manje uzbudljiva. Odigrava se u kraju gdje su nekad dominirali lovci na vampire, a mjesni moćnici štošta su si dozvoljavali, reklo bi se da to ni u Varšavi nije bilo moguće. S razlogom, jer ovdje utjecajna gospoda fantaziraju o pedofiliji, da bi svoje sklonosti upražnjavali oslanjanjem na dječje crkvene zborove, znajući da ih svećenici neće spriječiti u njihovima užicima, štoviše nudit će im primjeren zaklon.

Leopold se i nehotice našao u žiži jednog takvog skandala, spisateljici Juliji Sarman (Marianna Zydek) oteli su maloljetnog sina, i to usred bijela dana, na žetvenoj svečanosti, gdje se klinci zabavljaju na toboganima i svakojakim drugim igralištima. Leopold se pritom upleo u slučaj još jednog nestalog dječaka, i to prije dvije godine, čija je majka tvrdila da ga je udomila kod daljnjih znanaca, no kad su je pritisnuli, priznala je da je to slagala. Zašto? Zato što joj je glavni mjesni bogatun pristao plaćati režije, a što je bilo s njezinim sinom, to nije nikad doznala. To je, dakako, bilo bolje, jer su dječaka presreli na cesti i odrubili mu glavu. To je, pak, dio običaja u borbi protiv vampira, gdje se takvu djecu zakapa, odrezana glava stavlja im se među noge i nakon toga su sigurni da od njih više neće imati nikakvih problema.

Ne bez razloga, film je namijenjen samo onima starijim od 16 godina, ne zbog prizora eksplicitnog nasilja, nego zbog sugestivnog ukazivanja na neizrecive užase. Tijekom radnje Leopold se sve više povezuje s Julijom, pomaže joj da pronađe otetog sina, ali mjesto je puno čudaka koji bi nešto takvo poduzeli iz čistog hira. Leopold je svjestan toga; kad se preselio iz velegrada, utješili su ga da je stopa kriminala ovdje puno manja, no uglavnom stoga što drastične prekršaje nitko ne prijavljuje. Kao i filmu "Boje zla: Crveno", ni ovdje ne možete naslutiti što vas očekuje niti u koga se možete pouzdati. Pritom je Adrian Panek, školovani filmski redatelj, dovoljno iskusan da uz obilnu Netflixovu pomoć inscenira i vrlo komplicirane prizore. Njegova umješnost bila je očita već u prethodnom ostvarenju franšize, a budući da autorica romana ima još nerealiziranih radova, Panek će posve sigurno dobiti još sličnih angažmana.