Moja dobra znanica u kasnijim je tinejdžerskim godinama bila opijena religijom i odlučila postati časna sestra. To se zbivalo osamdesetih godina. Katolička crkva još nije bila okoštala vladajuća ideologija. Bila je kontrakultura i zato je tadašnjoj tinejdžerici mogla biti kul.
Roditelji moje znanice bili su konzervativni klerikalci i redovni na misi. No kad im je kći za koju su imali druge planove u životu rekla da kani u samostan, učinili su sve da sasijeku te ideje u korijenu. Lobirali su, spletkarili, upregli čak i župnika ne bi li joj bubice izbili iz glave. Ideja da bi vam dijete moglo završiti u ženskoj klauzuri bila je i još je uvijek drastična čak i za klerikalce. Kako bi onda na nju reagirali roditelji koji su agnostici ili ateisti?
Ovog petka na Festivalu mediteranskog filma u Splitu igra film koji nudi odgovor. Riječ je o filmu "Domingos" (Nedjelje) redateljice Alaude Ruiz de Azúe. Film 48-godišnje baskijske autorice apsolutni je prvak ovogodišnje španjolske filmske sezone. "Domingos" su prvo ponijele glavnu nagradu na filmskom festivalu u San Sebastianu, da bi film Ruiz de Azúe potom suvereno pomeo konkurenciju na španjolskim filmskim nagradama Goya. "Nedjelje" su dobile "španjolskog Oscara" za najbolji film, režiju, scenarij i dvije ženske uloge.
Junakinja "Nedjelja" je Ainara (Blanca Soroa), 17-godišnjakinja koju je otac udovac dao da pohađa cijenjeni katolički internat. Premda je odrasla bez oca, Ainara potječe iz brojne, čvrsto isprepletene mediteranske familije u kojoj važnu ulogu ima teta Maite (Patricia Lopez Arnaiz). Obitelj prakticira tradicijsko kršćanstvo, običaje i sakramente, ali zapravo nije jako nabožna, a teta Maite je ateistica. Adolescenticu Ainaru, međutim, opiju misticizam i mir redovnica. Jednog dana obznani obitelji da se želi zarediti i ući u klauzuru na jednogodišnju kušnju. Otac, koji je umjereni konzervativac, najednom se počinje preispitivati, nije siguran je li internat bio pogreška, je li sam pogurnuo kćer prema radikalnom odabiru. Tetka Maite je revoltirana i počne bijesno spletkariti ne bi li spriječila ono što doživljava kao katastrofu. No ni švore nisu lišene furbarije. Madre badessa i sama posegne za prepredenim manevrima ne bi li sasjekla utjecaj tete na potencijalnu novakinju.
Vrlina baskijske redateljice je što svakom od likova daje njegovo pravo i razloge da se s njim poistovjetimo. Ainaru se ne prikazuje kao kapricioznu tinejdžericu. Njena se nabožnost čini zaista duboka, a gledatelj ima dojam da cura bježi i od isprazne trivijalnosti pubertetskog društva i života. Otac je potresno zdvojan. Teta Maite je pravo čedo svoje generacije. Dovoljno je stara da može pamtiti Španjolsku u kojoj je katolicizam bio ideologija diktature, a klerikalni dril okosnica stege. Sve se to zbiva u Španjolskoj i Baskiji, dakle u zemlji u kojoj (kao i u Hrvatskoj) vjera nije ideološki neutralna. U Građanskom ratu crkva je faktički bila strana u sukobu, a nakon rata čvrsta poluga Francove vlasti. Za liberalnu, sekularnu srednju klasu stoga mora biti scenarij iz noćne more da vam kći odluči ono što odluči Ainara. Teta Maite je lik s kojim se hrvatska srednjoklasna publika najlakše identificira. No ona je od svih likova filma daleko najnetolerantnija.
Baskijska autorica žonglira svim tim lopticama velikom umješnošću i finoćom. "Nedjelje" su krasan i zaokružen film koji uspjeh nije doživio bez razloga.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....