'OTOK KUKURUZA' Doima se kao još jedan dobronamjerni politički korektni film iz kriznog žarišta. Krivo!

Rijeka Inguri na zapadnom Kavkazu ušla je na novinske stranice posljednjih godina, kad se na njoj ustalila granica između Gruzije i odmetnute separatističke Abhazije. Planinskom rijekom patroliraju dvije vojske, a prelazi je se ilegalno.

Inguri, međutim, ima i drugi, agrarni život. Tijekom suša, rijeka tvori plodne blatne otoke na kojima se lokalni žitelji privremeno naseljavaju, grade kolibe, preoru ih, posiju kukuruz te ga požnju prije nego što bujice za visokih voda potope otok.

Upravo takvi nomadi žeteoci tema su filma “Otok kukuruza” Gruzijca Georgea Ovashvilija, dosad daleko najboljeg filma prikazanog na 19. Festivalu novog filma u Splitu. Ovashvilijev film - koji je u Split stigao s nagradom iz Karlovih Vary - prati abhaškog djeda i unuku koji u skladu s redom prirode obavljaju svoj godišnji ciklus: nalaze podesni otok, dižu na njemu izbu, preoru ga i čekaju žetvu. Problem je što su okolnosti uokolo daleko od “prirodnih”: rijekom u brodicama patroliraju gruzijski i abhaški vojnici, a jednog jutra starac i djevojka u žitu nađu ranjenog gruzijskog vojnika. Tako prepričan, “Otok kukuruza” se doima kao još jedan dobronamjerni politički korektni film iz kriznog žarišta. Krivo! Jer, Ovasvilijev film kudikamo više podsjeća na “Proljeće, jesen, ljeto, zima“ Korejca Kim Ki Duka, nego na klasični politički film.

Gotovo posve nijem film

“Otok kukuruza” gotovo je posve nijem (prva se rečenica izgovori u 20-oj minuti), gruzijskog režisera više zanimaju sjetva i žetva nego politički “šum”, a film s fascinacijom tematizira nestalnost i krhkost ljudske civilizacije spram prirode i njenih ciklusa.

Pobjednik Karlovih Vary daleko odskače u dugometražnoj konkurenciji FNF-a koja - nažalost - nije naročito dobra. Osnovan sredinom 90-ih kao eksperimentalni festival, FNF je s godinama izgubio žanrovsku usmjerenost i postao festival bez jasne koncepcije s lutanjima u programiranju. Tako je i ove godine dugometražni program u biti nerelevantan, nepoznati filmovi nisu se ispostavili kao ujedno i dobri, a poznatijih filmova u programu ima malo.

Uz vrlo dobri “Otok kukuruza”, drugi donekle poznati film splitskog programa stigao je iz Švedske. Riječ je o filmu “Nešto mora puknuti” švedske tranvestitske redateljice Ester Martin Bergmark.

Tranvestitska redateljica

Jedan od rijetkih filmova o transvestitstvu koje je načinio transvestit, “Nešto mora puknuti” priča je o mladom transvestitu koji otpočinje vezu s neiskusnim i dotad “straight“ dečkom, vezu koja prolazi amplitude odbacivanja i ljubomora. Švedski film stigao je u Split s jakim referencama (nagrade u Rotterdamu i Göteborgu), no - za razliku od “Otoka kukuruza” - ne opravdava ih. Adut filma su visoka vizualna pismenost i glamurozna, androgina glumica Saga Becker, no sadržajno se film ne odmiče mnogo od adolescentskog voli me/ne voli me.