Oppenheimer: 'Naše društvo je izgrađeno na masovnom nasilju koje uporno negiramo'

Na devetom izdanju ZagrebDoxa prikazan je, prema mišljenju mnogih, najkontroverzniji film desetljeća - “Čin smaknuća” američkog redatelja Joshue Oppenheimera, za koji je nagrađen i na netom završenom Berlinaleu, i to čak dvjema nagradama: onom Ekumenskog žirija i publike programa Panorama.

Riječ je o nevjerojatnoj priči koja do sada nikada nije dokumentirana, a govori o progonu komunista, političkih neprijatelja i etničkih manjina tijekom 1965. i 1966. godine u Indoneziji, nekoliko mjeseci nakon što je vojska svrgnula indonezijsku vladu.

Strah u kojem žive

Pretpostavlja se da je tada i u idućim desetljećima Suhartove vladavine ubijeno između 500.000 i dva milijuna ljudi, a za počinjene zločine do danas nitko nije odgovarao. Joshua Oppenheimer prati bivše članove desničarskih paravojnih formacija, predvođenih Anwarom Congom, koji pristaju ispričati priču o ubojstvima, ali ne u formi dokumentarističkog svjedočenja nego na način da ponovno oživljavaju scene ubojstava tako što glume i sebe i svoje žrtve koristeći formu svojih omiljenih filmskih žanrova - westerna, mjuzikla i gangsterskih filmova.

Kako ste saznali za ovu priču? Riječ je o genocidu o kojem se šuti skoro pedeset godina

- Prije nego sam stigao u Indoneziju nisam znao ništa o tom genocidu. Došao sam 2002. raditi dokumentarac “The Globalization Tapes” o radnicima na plantažama izvan grada Medan, na području sjeverne Sumatre, koji su pokušavali osnovati sindikat. Do mog dolaska u Indoneziju radnički sindikati bili su ilegalni i ispostavilo se da je glavna prepreka s kojom su se radnici suočavali - strah. Prije 1965. godine u ovoj je regiji postojao jak sindikat, a većina njegovih članova ubijena je tijekom Suhartove vladavine. Optuživani su za prokomunističke ideje, proglašavani neprijateljima države, odvođeni u koncentracijske logore gdje su brutalno mučeni i ubijani. Ljudi s kojima sam snimao “The Globalization Tapes” njihovi su potomci - djeca, unuci i nećaci koji i danas žive pod konstantnim terorom vlasti i stigmom “komunističkih nasljednika”. Komunizam naravno nije imao nikakve veze s tim i očigledno je da je razlog njihovog progona bio to što su bili sindikalisti. Počeo sam istraživati događaje iz 1965. i shvatio da je ta priča ključna za objašnjavanje današnje situacije u Indoneziji, točnije straha u kojem ovi ljudi i dalje žive. Predložili su mi da intervjuiram ubojice i rekli da će oni biti presretni i ponosni da razgovaraju sa mnom.

Povijesna važnost

Naravno, bio sam iznenađen jer se kriminalci i ubojice obično ne hvale svojim zločinima, osim naravno, ako ih uopće i ne smatraju zločinima.

Idućih ste sedam godina proveli intervjuirajući ubojice i rekonstruirajući njihove zločine.

- Da, prva osoba s kojom sam razgovarao bio je moj prvi susjed za kojeg sam saznao da je ubio tetku moga prijatelja. Rekao mi je da je radio kao čuvar na farmi dugo godina, nakon čega je promoviran u menadžera plantaže jer je “istrijebio” 250 komunista. Zatim mi je pokazao kako ih je tukao i potom ubijao. I sve to pred svojom desetogodišnjom unukom. Za sebe i društvo u kojem živi on je bio pobjednik, a uče nas da povijest pišu pobjednici. I sad, zamislite da su nacisti pobijedili i da Treći Reich nikada nije završio, odnosno da se Holokaust dogodio, ali da se ignorira ili je stavljen u određeni kontekst gdje ga se predstavlja kao herojsku borbu. Upravo je to situacija koju sam zatekao u Indoneziji. Postao sam opsesivan u potrazi i razgovoru sa svim ubojicama koje sam mogao naći i to je trajalo više od sedam godina. Ovo je priča od povijesne važnosti o zločinu u kojem su ubijene tisuće ljudi, a koji nikada nije dokumentiran. Nitko od svih tih ljudi koje sam intervjuirao nije zapravo pokušavao svjedočiti o zločinu, svi su se njime hvalisali. Kada sam počeo snimati ubojice, osjećao sam se kao da su vlasti i vojska prostrli crveni tepih ispred mene i njih. Svi su nam izašli u susret - od vlasti do policije, a lokalna je televizija čak napravila emisiju u kojoj je promovirala film.

Uvijek isti užas

Rekli ste da postoje dva načina na koji ljudi govore o genocidu - ili ga negiraju ili se zbog njega ispričavaju. No ovo nije takva priča.

- Upravo tako. Počinitelje smo već osudili samim time što smo nešto nazvali genocidom i zločinom protiv čovječnosti. To se obično događa onda kada su izvršitelji zločina ili izgubili rat ili osuđeni sa strane međunarodne zajednice. Ali ovo su zločinci koji su pobijedili, koji su izgradili društvo i imaju blagoslov svoje vlade i cijelog Zapada. Stoga oni nemaju nikakvog razloga da negiraju ono što se dogodilo ili da se ispričavaju zbog toga. Baš suprotno, oni imaju motiv za hvaljenje onim što su napravili ulijevajući strah. Strah je osnova njihove moći. Jedna mi se slika posebno urezala u sjećanje: dvojica ubojica poziraju za fotografiranje, kraj rijeke u kojoj su ubili više od 10.000 ljudi, s visoko uzdignuta dva prsta u znak pobjede. Tu fotografiju snimio sam u veljači 2004. godine. U travnju iste godine medije su preplavile fotografije američkih vojnika pored tijela iračkih zarobljenika, također s uzdignutim prstima u znak pobjede. Često me pitaju da li sam se osjećao “spašenim” kada sam napustio Indoneziju. Nisam, jer se nikad nisam osjećao da napuštajući Indoneziju bježim od nekog užasa. Uvijek sam zapravo imao osjećaj da odlazim u isti užas, samo negdje drugdje. I u mojoj se zemlji mučenje slavi, samo je za njega pronađen legalni okvir. Cijelo naše društvo izgrađeno je na epizodama masovnog nasilja koje negiramo. Primjerice, “slatka mala liberalna Nizozemska” je država koja je moć i bogatstvo stekla “silovanjem” Indonezije. I ono što je najgore, Indonezija je pravilo, a ne Runda ili Kambodža. To je alegorija o cijelom našem društvu izgrađenom na temeljima patnje. Odjeću koju vi i ja nosimo napravili su neki potlačeni radnici negdje u svijetu. Mi to znamo, svjesni smo toga i ovisimo o tome. Činjenica da ovisimo o ljudskoj patnji pokazuje da smo zapravo puno bliže ljudima poput Anwara Conga nego što to želimo misliti.

Slomljen čovjek

Kako vam je bilo provoditi vrijeme s čovjekom poput Anwara Conga znajući da je odgovaran za stotine ubojstava?

- Stvari nikada nisu crne ili bijele i ne vjerujem u onu da postoji “iskonsko zlo”. Za gledatelje koji uspiju vidjeti i onu drugu stranu Anwara i pokušaju naći neku ljudskost u njegovom liku, cijela ta paradigma po kojoj je svijet podijeljen na dobre i loše ljude pada u vodu. Anwar je na kraju filma slomljen čovjek, uništen onim što je učinio. Postoji dio nas koji je također slomljen zbog činjenice da za vlastiti opstanak ovisimo o tuđoj patnji.

Nije mi bilo toliko teško biti kraj njega. Biti svjestan toga da će mi svaki put kada ga vidim ponovno prepričavati kako je ubijao ljude stvorilo je emotivnu distancu. Njega je film dodirnuo, nije mu bilo lako gledati ga, ali prvo što je rekao nakon što ga je pogledao bilo je da stoji iza svega što je ovim filmom napravio.