OKULTNI KRIMIĆ JEREMYJA SAULINERA Napetom sredinom filma dominira sjajna 10-minutna akcijska scena, ali ostatak filma pun je klišeja i dosade

Dokle više? Baš kao što se u američkim hororima najgora sranja uvijek događaju situiranim bijelim obiteljima koje se useljavaju u stare opsjednute kuće na osami, tako i u “prestižnim” art trilerima najgori užasi uvijek pogađaju sirotinju u malim izoliranim zajednicama punim domorodačkih čudaka, uvijek okruženih surovom prirodom na mjestima u kojima je i Bog rekao laku noć.

Ništa drugačije nije ni u okultnom krimiću Jeremyja Saulinera “Hold the Dark”, koji se nedavno pojavio na Netflixu i potiho počeo skupljati vjernu sljedbu koja ga žestoko preporučuje po društvenim mrežama. Mjesto radnje je Aljaska, rupčaga imena Keelkut, i kad je rasistički casting u pitanju, ne zna čovjek u koga bi prvo uperio prst. Lokalci su redom prikazani kao šutljivi mistici, uvijek prijetećeg pogleda. Jer hej, ako je domorodac, sigurno je opasan, nek’ nam prošeće kadrom s drvenim totemom u ruci, nek’ tiho šapuće na nekom drevnom dijalektu i bulji u vatru. Bijelci su ili “white trash” depresivci ili ako su u poziciji moći, onda su represivni ili nezainteresirani policajci. Ali bogami ovdje bi putno toga mogli prigovoriti čak i vukovi, vječiti dežurni krivci svaki put kad nekom holivudskom autoru u priči pofali krvoločna, ali pametna životinja koja sugerira neku višu inteligenciju ili demonsku prisutnost. Jer vuk je uvijek kriv, pa čak i kad nije. Važno je da tako izgleda. Shvatili ste, “Hold the Dark” ne počinje obećavajuće i uvod mu je izlizan i dosadan kao smrt. Jeffrey Wright igra glavnog junaka, stručnjaka za vukove. On u Keelkut dolazi na poziv depresivne majke kojoj su vukovi oteli sina, a kako je to već treća otmica u nizu, vrijeme je da se đavlima stane na kraj. A tko je bolji za to nego osamljeni, ostarjeli junak koji, kao i svi takvi, ima komplicirani odnos s otuđenom kćeri?

Majka otetog dječaka zove se Medora, ime joj opet tako prozirno evocira grčke tragedije i posebno Byronova “Gusara” čija Medora umire od depresije i tuge dok čeka da joj se vrati muž. Slično i ova Netflixova čeka svojega da se vrati iz vojne misije u Iraku koja nam je servirana kroz obaveznu scenu pokolja, pa scenu silovanja, pa novi pokolj. Majka kojoj su vukovi oteli sina noću ima nezgodnu naviku da šeće gola u vučjoj masci.

I taman kad se razuman čovjek sprema odustati od čitave ove budalaštine, film u samo jednoj sceni eksplodira u potpuno neočekivanom pravcu, nokautira gledatelja i ponudi punih 45 minuta šokantno dobrog krimi noira s centralnom desetominutnom akcijskom scenom kakva se rijetko viđa.

Sauliner je u konačnici dobar autor, fino režira zimsku melankoliju, uzima si vrijeme za stvaranje tenzija pa sve ruši kratkim brutalnim ispadima nasilja, a scenarij, prema istoimenoj knjizi Williama Giraldija iz glumaca Alexandera Skarsgarda, Jamesa Badgea Dalea i već spomenutog Wrighta izvlači sasvim pristojne izvedbe.

Šteta samo što se na kraju sve opet vraća na početak pa konačni rasplet ispadne nedovršen i mlak. Prtlja se tu opet s okultnim, s incestom, propitkivanjem čovjekove nasilne prirode i kojekakvim budalaštinama umjesto da se čisto i jasno razriješi misterij.

I kad se sve zbroji i oduzme, “Hold the Dark” još uvijek je film za preporučiti unatoč tome što se slomio pod teretom prevelikih ambicija.

Jer i takav, ako je već promašaj, ovaj je promašaj je ipak vrijedan gledanja puno više nego mnogi “pogodci” ove sezone.