Odličan bugarski dokumentarac o ekipi hitne pomoći producirali smo i mi

CANNES - Hrvatske dugometražne produkcije u Cannesu - koji je jedino stvarno svjetsko prvenstvo u filmu - nema već žalosnih 30 godina. Pa ipak, reći kako na ovogodišnjem festivalu nema filmova iz hrvatske produkcije bila bi tek djelomična istina.

Naime, u canneskom programu Tjedan kritike u srijedu je prikazan film kojem je Hrvatska jedna od tri koproducentske zemlje. Režiser filma “Posljednja ambulatna kola Sofije” 31-godišnji je Bugarin Ilian Metev, a film je postao hrvatska koprodukcija zahvaljujući zagrebačkoj produkcijskoj kući Nukleus film i producentu Siniši Juričiću koji je ovdje u Cannes pozvan da bude sudionik radionice “Producenti u dolasku”.

Heroji tranzicije

Čak i da Hrvatska nije priheftana uz film Iliana Meteva, film bi zavrijedio novinskog prostora. Riječ je, naime, o zanimljivom, vibrantnom dokumentarcu koji je nastao tako što je Metev dvije godine kamerom pratio istu tročlanu ekipu sofijske hitne pomoći.

Neki koji su vidjeli film uoči festivala opisivali su ga kao dokumentarnu verziju “Mr Lazarescua”- no, usporedba ne može biti pogrešnija. Dok je “Lazarescu” bio film o jadnom bolesniku koji je izložen bešćutnosti istočnoeuropskog zdravstva, “Poslednata Lineika na Sofia” donosi oprečnu perspektivu. Junaci filma - doktorica Jordanova, njen bolničar i vozač - neopjevani su heroji tranzicije, nesretni stoici prikliješteni između sustava koji ne funkcionira, premalog broja auta i doktora, pokvarenih telefonskih centrala, štednje, prebukiranih odijela - te građana kojima pomažu, a koji sami nisu cvijeće. Ono što se događa sofijskim ekipama hitne pomoći mogli bi vam pričati i zagrebačke ili splitske: ljudi ih zovu pa nađu zatvorena vrata, zovu ih jer im se ne plaća taksi, lažu im o svojoj dijagnozi.

Istodobno, svaki dan uranjaju u marginu društva, među narkomane, alkoholičare, osamljene starce. Svoj pristup Metev je poantirao i interesantnim redateljskim konceptom: kamerom prati samo medicinare, najčešće u krupnom planu, a pacijente ne vidite ni jednog trenutka.

Natjecateljski program u četvrtak donio je dva filma koja ne mogu biti oprečnija. “The Paperboy” (Novinarčić, ili: Piskaralo) film je afroameričkog režisera Leeja Danielsa temeljen na istoimenom, nagrađivanom krimiću južnjačkog pisca Petea Dextera.

Južnjački krimić

Smješten u Floridu šezdesetih - na vrhuncu rasnih tenzija - film pripovijeda o paru novinara ( Matthew Mc Connaughey, David Oyelowo) koji pokušavaju izbaviti iz zatvora lažno optuženog ubojicu šerifa ( John Cusack), i to na nagovor žene koja s osuđenim održava ljubavnu vezu preko pisama ( Nicole Kidman).

Neuništivo zlo

“The Paperboy” je - ukratko - tipični southern gothic - uronjen u močvarni pejzaž, osovljen o motiv neuništivog zla koji miriše na Flannery O’ Connor. Međutim, Danilesov film nedosljedan je u tonu, malo noir, malo film nostalgije, malo politički pamflet. Dojam je da je Nicole Kidman na crvenom tepihu bio jedini razlog zašto je film uopće u Cannesu.

Drugi film u konkurenciji - “Post tenebras lux” - djelo je meksičkog ekscentričnog modernista Carlosa Reygadasa, autora “Tihog svjetla”, čovjeka koji je pred tri godine gostovao u Zagrebu gdje se ispostavilo da ovaj hermetični autor ima priličan broj lokalnih fanova.

“Post tenebra lux” priča je o buržujskoj obitelji koja se useli u vikendicu na selu, gdje otac obitelji jednog dana zatekne lupeže u kući, a jedan od lupeža - siromašni mještanin - ustrijeli ga.

No, ovaj krimi zaplet tek je pretekst za panteistički, vizualno raskošni, no nerijetko i pozerski film o ljepoti koja u sebi krije zlo.