Françoise Hardy, francuska kantautorica čiji su je melankolični glas, senzualna ljepota i smisao za stil učinili međunarodnom senzacijom u tinejdžerskim godinama, zadivivši modne dizajnere i slavne glazbenike kao što su Bob Dylan i David Bowie, umrla je u dobi od 80 godina. Vijest o smrti pop ikone objavio je njezin sin, pjevač i gitarist Thomas DuTronc, na Instagramu u srijedu. Bolovala je od karcinoma koji joj je dijagnosticiran još 2004. Poznata po svojim melankoličnim baladama, simbolizirala je francuski Yé-yé pop pokret, tako nazvan zbog svog naginjanja engleskoj glazbi. Među najpoznatije pjesme spadaju Tous les garçons et les filles), Comment te dire adieu i Mon amie la rose.
Preminula je prošli tjedan. Podsjećamo na tekst koji je Nenad Polimac o njoj napisao, prije tri godine.
Britanski The Guardian upozorio je na tešku situaciju nekad vrlo popularne pjevačice Françoise Hardy, koja se u međuvremenu afirmirala kao književnica i vrsni astrolog. Prije tri godina povjerila je magazinu Femme Actuelle da su joj liječnici ustanovili kako boluje od tumora na lijevom uhu. Sredinom prvog desetljeća ovog milenija dijagnosticirali su joj rak limfnih žlijezda, a 2015. otpremili su je u bolnicu, gdje su joj izazvali komatozno stanje, kako se bolest ne bi pogoršavala. U međuvremenu su eksperimentirali sa zračenjem, život joj je privremeno spašen, ali time ništa nije riješeno, jer se ona plaši da je prepuštena laganom umiranju, koje će je izvrgnuti još gorim patnjama. O pjevanju više nema govora, ali ni o pisanju, teško guta, i plaši se da će skončati poput majke, koja se spasila muka zahvaljujući eutanaziji. Zalaže se da se taj postupak uvede i u Francuskoj i time se osigura spasonosno rješenje stotinama ljudi koji su neizlječivo bolesni. Sve svoje intervjue obavlja e-mailom, ali uz veliki napor, i vodi svoju posljednju životnu bitku. Njezin finalni album po svoj prilici je "Personne d‘autre" iz 2018., na kojem je i pjesma "Special Train": naslov je simboličan, jer se nada da će je "poseban vlak" odvesti odavde i riješiti teške bolesti.
Početkom šezdesetih sve je izgledalo drukčije. Godine 1962. objavila je album "Tous les garçons et les filles", nazvan po njezinom najvećem hitu, koji, kad je objavljen na singlici, producenti uopće nisu htjeli staviti na A, nego na B stranu. Slušanost na radio stanicama – osobito među curama - bila je takva da je odjednom postala simbol nove generacije, one iste koja se upravo formirala u Velikoj Britaniji i Americi. Nije time baš bila oduševljena, patila je od nesigurnosti i kompleksa inferiornosti, ali publika za to nije marila, uz Sylvie Vartan i Sheilu predstavljala je trolist nove francuske pop glazbe, koji su posprdno nazivali "ye-ye" valom. Neko vrijeme je to tolerirala, no zatim se počela žaliti kako su joj pjesme slabo snimljene i aranžirane, pa je potražila bolje uvjete u Velikoj Britaniji, gdje je s njom odmah pristao raditi Tony Hatch, bliski suradnik Petule Clark. Ploče su joj zbilja počele zvučati bolje, istina, nešto su se slabije prodavale, jer je ona inzistirala na melankoličnom ugođaju, koji nije imao puno veze s tadašnjom pop glazbom, ali i dalje je bila ikona i to ne samo muzička. Salijetali su je da glumi u filmovima, Roger Vadim ju je angažirao za "Zamak u Švedskoj" (1963) s Monicom Vitti, Curdom Jürgensom, Jean-Claudeom Brialyjem i Jean-Louisom Trintignanom, no kao što redatelj nije za nju imao puno pohvala, i njoj je to snimanje ostalo u ružnoj uspomeni. Prošetala je kroz kultni film Jean-Luc Godarda "Muški rod, ženski rod" u garderobi Andréa Courrègesa, no najprirodnije se doimala u američkom automobilskom spektaklu "Grand Prix", jer je redatelj John Frankenheimer smatrao da je lik koji je igrala njezin autoportret. Čuveni fotografi natjecali su se tko će s njom napraviti bolji foto session, dok je za modne kreatore ona bila esencija francuskog stila. Paco Rabanne napravio je za nju mini haljinu od čistog zlata, a gotovo da nema čuvenog dizajnera koji nije skrojio nešto posebno za nju. Rock zvijezde su joj udvarale putem medija, za Mick Jaggera ona je bila "idealna žena", a Bob Dylan spominje je u poemi na stražnjoj strani omotnice albuma "Another Side of Bob Dylan".
Dvaput je nastupila i na Sanremu, prvi put je ušla u finale s pjesmom koje se danas malo tko sjeća, no drugi put je izvodila pjesmu Adriana Celentana "Il ragazzo della via Gluck" i oboje su elimirani već prve večeri. Celentano nakon toga više nije nastupao na Sanremu, pjesma je postala jedan od njegovih najvećih uspjeha, a i njezina se verzija dosta slušala.
Pjevačica je vodila računa o različitim tržištima, pjevala je na talijanskom, engleskom i njemačkom i u svakoj od tih zemalja imala velik broj poklonika. Sedamdesetih je više nije zanimala pop glazba, počela je surađivati s ambicioznim skladateljima poput Sergea Gainsbourga, nekoliko njezinih albuma producirao je Gabriel Yared, dobitnik Oscara za soundtrack "Engleskog pacijenta", a kolikogod zahtjevni, ti su se albumi i vrlo dobro prodavali.
Krajem šezdesetih počela je vezu s šansonjerom (i kasnije glumcem) Jacquesom Dutroncom, dobili su i sina, a vjenčali su se gotovo preko volje (bar tako ona tvrdi), jer je smatrala da će joj to olakšati administrativni labirint u kojem se zatekla. Iako se nikad nisu rastali, prestali su živjeti zajedno, oboje su našli nove partnere, međutim, uvijek su ostali u dobrim odnosima. Njezina mlađa sestra izvršila je samoubojstvo, a oca, koji je kasno otkrio da je gay, na smrt je prebio puno mlađi žigolo. Nevesela sudbina velike glazbene dive, koja je prodala sedam i pol milijuna albuma i 2006. dobila Veliku medalju francuske šansone od strane tamošnje Glazbene akademije.