‘Odbili ste financirati film o Tomi Buzovu, a promovirali ste knjigu jednog od najvećih monstruma na Balkanu‘

Da prije deset godina Boris Dežulović nije napisao tekst o čovjeku koji nije mogao šutjeti gledajući kako iz vlaka Beograd - Bar pomahnitali nacionalisti, naoružani i zaluđeni mržnjom, odvode Bošnjake, a taj isti tekst nakon nekog vremena Danijel Pek, jedan od producenta u Cannesu u subotu nagrađenog filma "Čovjeka koji nije mogao šutjeti" poslao redatelju Nebojši Slijepčeviću, većina nas nikad ne bi saznala tko je Tomo Buzov, čovjek koji u situaciji u kojoj je prilično jasno da se za svaki čin otpora lako gubi glava - nije mogao šutjeti.

Tomo Buzov od subote je i čovjek kojemu je redatelj posvetio Zlatnu palmu.

Buzov je bio oficir JNA koji je u Beogradu dočekao penziju i rat, Hrvat rodom iz Kaštela.

U veljači 1993. izvučen je iz vlaka 671 koji je vozio iz Beograda za Bar i ubijen. Tim je vlakom Buzov putovao obići sina Darka koji je bio na odsluženju vojnog roka u podgoričkom garnizonu. Ubojice, pripadnici srpskih paravojnih postrojbi pod zapovjedništvom Milana Lukića, po vlaku su legitimirali putnike i tražili muslimane, po peronu na stanici Štrpci vikalo se: "Kolji balije, kolji balije!". Tomo Buzov nije mogao šutjeti, ustao je sa sjedišta i povikao: "Stanite, ljudi, što radite, ima li u ovoj zemlji zakona?!". Odveli su i Buzova, skupa s velikom grupom ljudi, i sve ih ubili.

Kolumnist crnogorskog CdM-a Dragan Bursać podsjetio je da su producenti filma 2022. zatražili podršku Filmskog centra Crne Gore na tamošnjem natječaju za sufinanciranje manjinskih koprodukcija, ali su - odbijeni.

Podsjeća da su u lipnju 2011. svećenici Crkve Srbije promociju knjige Milana Lukića, ratnog zločinca i masovnog ubojice, održali u prostorijama hrama svetog Save na Vračaru u Beogradu.

Milan Lukić je, osim po otmici i ubojstvu nevinih civila sa stanice Štrpci, poznat i po paljenju živih ljudi u Pionirskoj ulici u Višegradu. Proglašen je krivim za ubojstvo 59 muslimanskih žena, djece i staraca. Žrtve su 14. lipnja 1992. zaključane u jednoj prostoriji u kući koja je nakon toga zapaljena. Utvrđeno je da je Lukić postavio i eksplozivnu napravu od koje se kuća zapalila, a potom je i pucao u ljude koji su pokušali pobjeći iz kuće u plamenu.

Proglašen je krivim za ubojstvo najmanje 60 muslimanskih civila u jednoj kući u višegradskom naselju Bikavac 27. lipnja 1992.

Haaški sud je utvrdio da su Lukić i naoružana grupa prisilili civile da uđu u kuću, nakon toga su blokirali sve izlaze, a u kuću su ubacili nekoliko eksplozivnih naprava te benzin i zapalili je. Lukić je osuđen na doživotnu robiju.