Negdje početkom covida britanska je vlada pozvala sve one koji se zbog restrikcija više ne mogu baviti poslom da promijene profesiju. Tako sam i ja, kao muzičar koji ide na turneje, učinio upravo tako", rečenica je koju na početku dokumentarnog filma "This Much I Know To Be True" izgovara njegov glavni junak, australski pjevač i skladatelj Nick Cave.
Australski majstor mračnog, propovjedničkog rocka proveo je duge dvije lockdown godine bez turneja, bez stadionskih koncerata, dvorana, a dijelom i bez studijskih sesija s muzičarima. Taj period kontemplacije urodio je jednim od njegovih najkomornijih i najljepših albuma - "Carnage". Ali, taj period donio je i još jedan usputni - filmski - proizvod. Taj proizvod u nedjelju je prikazan na filmskom festivalu u Berlinu. Riječ je o dokumentarnom filmu "This Much i Know To Be True" koji kao redatelj popisuje Caveov australski zemljak, dugogodišnji suradnik i prijatelj Andrew Dominik. U odsutnosti pravih koncerata i dodira s publikom, Dominik i Cave su ljubitelje Australčeve muzike počastili jedinstvenim, sjajnim iskustvom: koncertnim filmom bez koncerta, dokumentarcem koji prati svirku Cavea i njegovih suradnika u oljuštenoj, napuštenoj crkvi u londonskom Hampsteadu. Novi Caveov i Dominikov film sjajan je muzički dokumentarac koji ljubitelji Caveova rada ne smiju propustiti.
Život đavola
Preporuku vlade o "promjeni profesije" Cave je - kaže sam na početku filma - shvatio zaozbiljno. U pauzi od muziciranja promijenio je umjetničko područje i počeo se baviti - keramikom. Inače gorljivi skupljač 19-stoljetne keramike (koju su, kako objašnjava u filmu, u viktorijanskim tvornicama bojila djeca), Cage se tijekom pandemije zatvorio uz keramičku peć i počeo raditi kao skulptor. U filmu prikazuje svoj keramički ciklus koji - oni koji poznaju Caveove pjesme neće biti iznenađeni - za temu ima đavola. "Život đavola" ciklus je od 18 keramičkih kompozicija u kojima Cave oblikuje vragovo rođenje, mladost, nevinost, prijelaz k zlu i smrt. Posljednja od kompozicija - tako tipično kejvovski - nosi naslov "Oprost đavolu" i gotovo nalikuje kršćanskoj pieta.
Nakon tog "keramičkog" uvoda, Caveov nas film vodi u ono što će biti središte filma. Cave, njegov stalni muzički koautor Warren Ellis te skupina studijskih muzičara nalaze se u ostacima derutne art deco crkve te tamo pred kamerama izvode muziku s dva posljednja Caveova albuma - "Ghosteen" (2019.) i "Carnage" (2021.). S njima u prostoriji je i filmska ekipa koja snima glazbenu sesiju. Prisutnost filmske ekipe je metafilmski ogoljena: nema četvrtog zida, u kadru cijelo vrijeme vidimo filmske rekvizite i rasvjetu, povremeno čak i drugu kameru. Jedna od kamera stalno u cikličkoj vožnji obigrava oko muzičara, a druga ih kadrira krupnije. Pri tom su glavni junaci filma, naravno, Cave, ali i njegov dijelom neopjevani muzički suautor Warren Ellis. Njih dvojica tijekom filma i govore o vlastitoj suradnji.
Warren Ellis Caveov je australski zemljak koji se slavnom pjevaču i tekstopiscu priključio ranih 80-ih, kad je Cave raspustio svoj rani bend Birthday Party i oformio Bad Seeds. Kako je vrijeme prolazilo, Ellis je postao Caveov suautor. Zajedno potpisuju glazbu na kasnijim albumima. Zajedno komponiraju za film, a od "Grindermana" i polovice 2000-ih sve su češći projekti njih dvojice bez benda, uključujući i "Carnage". U jednom trenutku u filmu Cave ironično kaže "kako primjećuje da je Ellis istisnuo sve iz Bad Seedsa: idući sam ja, a nije da ne primjećujem da Ellis sve više pjeva". Dvojicu suautora film prikazuje kao antipode: Cave je rezervirani introvert, artikuliran i uredan, ispeglanog imidža. Ellis je zapušteni bradonja koji izgleda i odijeva se kao odbjegli član ZZ Topa, a živi u stanu koji je neuredan poput štale. Dvojica muzičara u filmu komentiraju i vlastiti kreativni proces za koji kažu da je "devedeset posto vremena užas, a onda se nešto dogodi". To što se "dogodi" su neki od vjerojatno najljepših albuma suvremena muzike.
Puno od te glazbe i čujemo u filmu. Tijekom sto minuta filma Cave, Ellis i muzičari izvode "Spinning Song", "Bright Horses", "Galleon Ship", "Hand of God" te pjesmu "Balcony Man" koja filmu daje i naslov: stih this much I know to ne true. U jednom trenutku na sesiji se pojavljuje te (više govori nego) pjeva oronula Marianne Faithfull s bocom kisika.
Jedan dio filma posvećen je i Caveovu vjerojatno najbizarnijem neglazbenom projektu. To je "Red Hand Files", nekurirana web-stranica na kojoj obožavatelji (mahom tinejdžer) šalju glazbeniku svoja razmišljanja te mu postavljaju pitanja o smrti, smislu i ljudskim nedaćama, a on im odgovara poput nekog priučenog gurua ili self-help filozofa. Cave s ironijom komentira tu svoju čudnu usporednu karijeru life coacha: "Nastojim na pisma ne odgovarati odmah", veli. "Jer, ako odgovorim brzo, iz tog odgovora obično ne progovara bolji dio mene". Dobro/zlo, crno/bijelo, ljudska podvojenost: kod Cavea je sve u oprekama.
Redatelj Andrew Dominik
Film prikazan u nedjelju u Berlinu jedna je u cijelom nizu suradnji Cavea, njegova muzičkog kruga te redatelja Andrewa Dominika. Pročuo se 2000. kad je snimio zatvorsku dramu "Chopper" koja je i njega, a i glavnog glumca Erica Banu, odvela u Hollywood. U Hollywoodu je Dominik imao kvrgavu karijeru: mnogo je ratovao sa studijima, filmove su mu sjekli i kratili, puno mu je projekata propalo. Ipak, snimio je jedan film koji je, nažalost, komercijalno propao i koji je neopravdano malo slavljen premda je remek-djelo. To je "Assassination of Jesse James by the Coward Robert Ford" (2007.) - za potpisnika ovog teksta sigurno najbolji vestern 21. stoljeća. Za taj film su Cave i Ellis radili i glazbu, a Nick Cave se pojavljuje i kao glumac u jednoj sceni filma. Dominikov vestern nije samo film u kojem je Cave sudjelovao. Rekao bih da je to vestern koji se možda najviše približio Caveovu poetičkom svijetu, njegovim temama dobra i zla, osvete i iskupljenja, a sve u kontekstu anglosaksonske mitologije granice i prijestupništva. Dominik je po mnogočemu Caveov režijski brat blizanac. S obzirom na tolike srodnosti u afinitetima, nije čudno da je Dominik s godinama postao i nešto poput Caveova kućnog režisera: zajedno su snimili već jedan muzičko-autobiografski dokumentarac, "One more Time with The Feeling" (2016.). Dominik je prekrasan režiser koji se, nažalost, u Hollywoodu namučio te već deset godina nema igrani film. Ipak, sad će ga imati: tijekom godine će se pojaviti njegov dugo iščekivani biografski film o Marylin Monroe, "Blonde".