Prve dvije epizode kriminalističke dramske serije “Bijeli put” scenaristički su i redateljski impotentni radovi koji tek povremeno živnu zahvaljujući šačici talentiranih glumaca. Scenarist Emir Imamović Pirke (“Dnevnik velikog Perice”) natrpao ih je uglavnom već viđenim i prilično nezanimljivim likovima i situacijama, a redatelj Tomislav Rukavina (“Dobre namjere”, “Pod sretnom zvijezdom”) neinventivnom režijom dodatno umrtvio. Da nije prvenstveno Franje Dijaka i Nine Violić, a zatim Mije Jurišića, Judite Franković Brdar i Sanje Milardović, “Bijeli put” bio bi festival dosade. Ovako barem povremeno ipak prodiše i nagovijesti što je mogao biti.
Radnja “Bijelog puta” odvija se u modernoj post-covid Hrvatskoj i bavi trima događajima - uhićenjem sumnjivog uspješnog poslovnjaka Željka Matića “Željca” (Elvis Bošnjak), ubojstvom načelnika Policijske uprave Šibensko-kninske Petra Mikulandre (Siniša Popović) i pronalaskom tijela Meksikanke Gabriele Ochoe, djevojke koja je prije sedam godina proglašena mrtvom i sahranjena u svojoj domovini. Dok se uhićenje Željca pripremalo neko vrijeme - toliko dugo da je i on za njega doznao - stradavanje Mikulandre i otkriće tijela Ochoe hrvatske su vlasti prilično iznenadile, pogotovo zato što su se sva tri događaja dogodila u vrlo kratkom periodu. Nakon što je naoko uspješno istražio Željca, friško osnovani Odjel za specijalne istrage i borbu protiv organiziranog kriminala Ministarstva unutarnjih poslova Republike koji vodi inspektor Marko Jurić (Franjo Dijak) dobije dva nova zadatka - mora otkriti tko je ubio načelnika PU šibensko-kninske te što se zapravo dogodilo s Gabrielom Ochoom. Oba mora odraditi bez greške jer ih promatraju i vladajući i oporba i, naravno, Željčevi.
Dio problema s kojima se “Bijeli put” muči proizlazi iz toga što žonglira tri, barem na papiru, potentne narativne linije. Likova ima dosta i zbog toga malo koji dobije dovoljno prostora da pokaže više od jedne, karakterne crte. Zato mnogi djeluju kao stereotipi i njihovim odnosima nedostaje dubina. Kad inspektor Jurić člana svog tima pošalje na zadatak u Split, mjesto njegova rođenja, on počne negodovati jer će morati imati posla sa svojom majkom. Iz očiju supruge Željka Matića (igra je Judita Franković Brdar) izbijaju crnilo i apatija koje smo vidjeli kod brojnih žena koje su se udale za život na rubu i s one strane zakona (jedan od najboljih takvih pogleda ima Elvira Hancock u “Licu s ožiljkom” redatelja Briana De Palme). Franković Brdar dosta dobro igra tu hladnoću, a i naznake ljudskosti kada je u društvu svoje dvoje djece, međutim to ne mijenja činjenicu da njezin lik korača vrlo utabanom stazom. Željac je tipičan rabijatan moćnik, ministar unutarnjih poslova kojeg igra Goran Grgić podsjeća na mnoge hrvatske političare, posebice kad stane pred televizijske kamere. Najinteresantniji lik svakako je krotki i smušeni novopečeni načelnik PU šibensko-kninske kojega igra Goran Bogdan. Šteta je što svi glavni likovi nisu dobili takvu pažnju i brigu.
Zbog inzistiranja na brojnim likovima i mozaičnoj priči, Imamović i Rukavina napravili su sporu i zbrčkanu seriju koja tijekom prve dvije epizode gotovo niti jednom nije ubacila u višu brzinu. Neke su vezivne scene suvišne, a nemalo je onih koje nastave trajati i nakon što su ispunile svoju svrhu, bilo informativnu, bilo emotivnu. Najrazočaravajuće, policijski posao u “Bijelom putu” djeluje prilično dosadno. Nema sumnje da to ponekad može biti istina, međutim slučajevi kojima se serija bavi plodno su tlo za razne scenarističko-redateljske atrakcije. Umjesto detektivskih bravura te napetih uhođenja i prisluškivanja, dobili smo nefilmične sastanke preko platforme za videokonferencije Zoom i dosadne izlaske na terene. Uz to, premda je politika rano uvedena u priču - ministar prijeti Odjelu, vladajući se s oporbom svađaju oko Odjela, dužnosničke se pozicije daju poslušnima i podobnima - tijekom prve dvije epizode nije se uspjela izboriti za mnogo prostora, prostora koji definitivno zaslužuje.
Rukavina je u “Bijelom putu” pokazao da nije neki esteta. Kompozicije su mu prozaične, a mizanscen tek korektan. U suradnji sa sposobnim direktorom fotografije Tomislavom Sutlarom, seriju je prožeo realističnom estetikom koja uglavnom dobro pristaje. Tek je povremeno bljedunjava. Međutim, neujednačene izvedbe glumaca njegov su vjerojatno najveći krimen. Dok se neki poput Dijaka i Franković Brdar oslanjaju na pojavnost i unutrašnjost, drugi poput Grgića, Bošnjaka i Stipe Radoje (igra člana Odjela za specijalne istrage) i previše su teatralni. Violić, koja igra članicu Odjela, uspješno pleše između te dvije estetike, što njezin lik svakako čini jednim od interesantnijih.
Zaključno, prve dvije epizode “Bijelog puta” previše su pitome da bi zainteresirale zahtijevniju publiku koja stalno posvuda traži interesantne i kvalitetno ispričane priče. Ako ostatak epizoda nije značajno dinamičniji - serija bi se trebala početi emitirati na jesen na Hrvatskoj radioteleviziji - vrlo će brzo pasti u zaborav.