'NIJE SVE U LOVI' Bila bi ovo odlična TV premijera u subotu navečer, ali u kinu ne prolazi

Novi hrvatski film “Nije sve u lovi” zaintrigirao je u prvom vikendu prikazivanja samo 366 gledatelja. Nema razloga za kuknjavu, nije to najgori rezultat posljednjih godina (“Fleke” su ih, recimo, privukle samo 100), a osim toga - za usporedbu - istodobno su rumunjski film “Pozu djeteta”, pobjednika ovogodišnjeg berlinskog festivala, vidjela 237 gledatelja.

Nije to, dakako, utješno, jer naš je film imao solidnu reklamu, mediji su ga dobro pratili, ali publika je nekako naslutila da se zbog nečeg takvog ne isplati otići u kino i platiti trideset i nešto više kuna.

I u tome je zapravo problem. Hiperprodukcija hrvatske kinematografije u posljednje vrijeme budi posvuda entuzijazam, međutim, dio tih filmova ne pronađe ni distributera, a kada im to i uspije, znatan dio njih može biti zadovoljan ako skupi i tisuću gledatelja.

Bruto zarada je u tom slučaju naprosto smiješna. Bit će da je ta želja da se dospije do kina predstavljala uzaludan trud i da neke druge modele prikazivanja treba tek uspostaviti.

U Americi uobičajena praksa da se filmovi koji mimoiđu kina gurnu na DVD tržište u nas nije primjenljiva jer smo potonje upropastili. Ne preostaje drugo nego osloniti se na televiziju, koja bi predstavljala logičnog partnera ovakvih poduhvata.

Budući da smo olako prepustili našim komercijalnim kanalima da se izvuku iz obavezne kvote domaćeg programa štancanjem sapunica (još nije kasno da ih se nauči pameti!), u igri je ostao samo HRT koji opet kao da ne zna što bi sa svojim dramskim programom: u jednom trenutku steknemo dojam da bi ga najradije ukinuo, a zatim financira za naše standarde vrlo skupi ratni film Kristijana Milića “Broj 55”, na čemu mu svaka čast, no to bi trebala biti kruna produkcije koja bar jednom mjesečno predstavi nekakav zanimljiv tv triler ili komediju.

“Nije sve u lovi” bio bi sjajan odabir za tv premijeru u 8 uvečer bilo kojeg dana u tjednu i jamčim da gledanost ne bi bila zanemariva. U pitanju je priča solidnog zapleta - scenaristi su redatelj Dario Pleić i njegov kolega Brano Ružić, s podužim stažem u domaćim serijama i sapunicama - o zgubidanu koji bi se rado obogatio na kladionicama, no kako mu to nikako ne uspijeva, naposljetku završi u raljama kamatara.

Nema druge, nego da se izvuče uz pomoć vlastite cure, koja se doima puno sposobnijom i požrtvovnijom od njega: ne samo da je upoznala tipa koji radi u banci i očito ima novca, nego je spremna s njim i u krevet kako bi ga poslije sa svojim dečkom opljačkala.

Priča se razigrava bez prevelikih uzbuđenja, ali s puno ugođaja, naposljetku uslijedi i obrat koji je zanimljiviji od većine finala hrvatskih filmova, sve je to vrlo dobro režirano, a troje glavnih glumaca - Nikša Butijer, Sara Stanić i Marko Cindrić - popunjavaju svojim dojmljivim nastupima poneku dramsku prazninu u karakterizacijama likova.

U Pleićevom prosedeu je najviše za pohvalu to što se drži priče i ne pokušava se nadvisiti iznad nje, ne trudi se oko poruka i metafora, više nastoji nekim detaljima asocirati na zbivanja koja će tek uslijediti, što je pak karakteristika dobrog žanrovskog redatelja. Socijalni kontekst je ionako jasan, pa je gledatelju prepušteno da sam izvlači eventualne zaključke.

Nešto ipak treba izdvojiti. Malo-pomalo hrvatska kinematografija sve više uvodi likove manijaka u svoje filmove, jednog takvog smo vidjeli u Matanićevoj “Majci asfalta” (lik koji tumači Krešimir Mikić), no tamo je sve nekako ostalo napola, nije dovedeno do kraja ono što je trebalo. Naprotiv, Pleić je fino dovršio sve što je i naumio, njegov manijak je još jednom ovladao situacijom i tko zna koliko će puta to još biti u prilici. U tom mu se pogledu ništa ne može prigovoriti.

Budući da u filmu nema drastičnih prizora (tek nešto malo seksa, ali te su scene dosta benigne), HRT bi se trebao polakomiti za ovakvim proizvodom. Na našem kino repertoaru - kako se trenutačno profilirao - “Nije sve u lovi”, na žalost, nema što tražiti.