Neon Demon - horor s pričom iz industrije mode najžešći je skandal Cannesa

Te godine 1996. Danska je već pomalo postajala ono što je danas: najpomodnija mala europska filmska industrija. Te godine, tada još mladi Lars von Trier stigao je u Cannes s filmom “Lomeći valove” koji će ga u hipu pretvoriti u kultnog režisera za cijelu jednu generaciju. Godinu dana ranije Von Trier i još četvorica danskih režisera napisali su za 45 minuta i uz poveću količinu vina Dogmu 95, šarmantno zbrzani manifest koji će pokrenuti lavinu pomodarskog imitiranja i postati stijeg filmske “low-tech” kontrakulture. Godinu potom, Von Trier snima “Kraljevsku bolnicu” (Riget), prvu dansku TV seriju koja će prema vani utrti put kojim će krenuti kasnije “Borgen” i “Most”.

Te 1996. - ukratko - Danska postaje ono što će ostati do danas: mali div audiovizualne industrije. A dio te lude, nove scene koja je tih godina prokuljala iz Kopenhagena bio je i jedan režiser koji je u svim tim gibanjima stajao po strani. Nije bio dio audiovizualne industrije. Nije diplomirao jer je s akademije izbačen nakon što je u bijesu tijekom nastave bacio stolicu u zid. Nije se filmski formirao u Danskoj nego u SAD-u. Nije bio potpisnik Dogme 95, iako se ona u njegovim filmovima osjećala. Te 1996. čovjek o kojem je riječ izbacio je svoj prvi dugometražni film koji je postao kultni. Taj film imao je stilsku prljavost i rudimentarni naturalizam Dogme. Istodobno, bio je to žestoki, nasilni žanrovski film na najboljem tragu američkih 70-ih. Naslov tog filma bio je “Pusher”, a ime čovjeka koji ga je napravio bilo je Nicolas Winding Refn.

Početak karijere

Te 96. filmski su gledatelji ostali osupnuti Refnovim žestokim filmom smještenim u ambijent srpske mafije koja u Kopenhagenu dila heroin. Ostali su osupnuti i ulogom glavnoga glumca, nekadašnjeg osječkog kazališnog amatera, a tada anonimnog filmskog debitanta Zlatka Kiće Burića. U “Pusheru” Burić glumi srpskoga gangsterskog kralja u kafiću punom Zvezdinih postera, čovjeka koji govori nekim poludanskim, a polunaškim jezikom, koji u kadru pršti ekstrovertnom energijom, a posvuda ga prati pokretna, nemirna kamera. “Pusher” je bio koktel žestine, film koji se ne zaboravi lako.

Tako je te ključne 1996. počela redateljska karijera Nicolasa Windinga Refna. U međuvremenu, Refn je prošao dugačak put od danskog do internacionalnog režisera, od prljavog naturalista do autora stiliziranih ekstravaganci, te od miljenika mlade kritike do čovjeka od čijih se filmova krojačima ukusa diže kosa na glavi. Tako je bilo i ove godine u Cannesu, gdje je točno na 20. godišnjicu svog prvijenca Wending Refn (ili, NWR, kako se sada potpisuje) predstavio svoj novi film “Neon Demon”. Ovaj horor ambijentiran u okružje modne industrije pretvorio se u najžešći skandal ovogodišnjeg Cannesa. Na press-projekciji ljudi su revoltirano napuštali dvoranu, film je dočekan sa zviždanjem i negodovanjem, a kritike će se - ne prvi put - žestoko raspolutiti. Samog Refna to neće previše uzrujati. Svi njegovi noviji filmovi - a pogotovo posljednji “Samo Bog oprašta” - nailazili su na ekstremno oprečne reakcije. Takve reakcije u te su filmove i ugrađene. Sam Refn jednom je prilikom izrekao rečenicu koja je postala očito njegov kredo: “najveći neprijatelj filma je dobar ukus”.

Građenje tržišne niše

Svojim filmovima, Refn već dugo pokušava sabotirati taj “dobar ukus”, a to radi kroz prekomjerno, groteskno, bombastično. Wending Refn je zapravo postao ono što se Quentin Tarantino pretvara da jest, ali nije: anđeo čuvar pulpa, čovjek koji prezreno, trivijalno i neumjesno pretvara u sirovinu art-filma.

Nakon ranog uspjeha s “Bleederom”, Refn (ili NWR) će tijekom 90-ih i ranih 2000-ih nastaviti graditi svoju tržišnu nišu danskog režisera koji u lokalnoj sredini pravi žanrovske filmove, no u kojima se osjeća “prljavi” dogmin stih. Snimit će dva nastavka “Pushera” (2004., 2005.), kao i triler “Bleeder” - meni najdraži film njegove danske faze. A onda će koncem 2000. NWR otpočeti karijeru onog što se zove “internacionalni režiser”. U Britaniji će snimiti brutalnu zatvorsku dramu “Bronson” (2008.). Potom će u danskoj produkciji snimiti “Valhalla Rising” (2009.) - krvavi, veristički film o vikinzima koji će postaviti trasu za kasniju i kod nas popularnu seriju “Vikinzi”, a možda na duge staze utjecati i na estetiku “Igre prijestolja”. Nakon tog filma, NWR se napokon usmjeruje prema filmovima na engleskom jeziku, bitno mijenja stil i postaje ono što je danas: vojvoda bombastičnog pulpa. To je - ujedno - trenutak kad NWR postaje i “kućni” canneski autor.

Prvi od filmova te nove faze je “Drive”, film koji je po svom sadržaju bio relativno konvencionalni akcijski krimić o banditskom vozaču (Ryan Gosling) koji pod utjecajem žene koju upozna doživi ljudsku katarzu. NWR je scenarij Hosseina Aminija izrežirao kao da se s njim ruga: umjesto da sakrije opća mjesta, sva ih je naglasio, od rasvjete do kadriranja i muzike film je zatrpao trivijalnim stilskim klišejima. Reakcije su bile neizbježno podijeljene, no NWR za “Drive” 2011. dobiva u Cannesu nagradu za režiju. Raspre oko tog filma bile su, ipak, kamilica prema onom što je slijedilo kad je 2013. prikazao “Only God Forgives”, triler osvete ambijentiran u Bangkok, opet s Ryanom Goslingom u glavnoj ulozi. Tko god je gledao film, teško može zaboraviti lik Goslingove majke (Kristin Scott Thomas) koju je netko opisao kao “spoj lady Macbeth i Donatelle Versace”. “Samo Bog oprašta” mogao se opisati kao drevni mit režiran kao diskospektakl. Refn je tim filmom “dobar ukus” definitivno bacio niz štenge.

No, sve polemike oko ekscesnosti, skarednosti i neukusu ranijih Refnovih filmova izblijedit će prema onom što će uslijediti sada, s “Neon Demonom”. Jer, novi Refnov film dizajnirani je koktel prekomjernog, bizarnog i tabuiziranog.

“Neon Demon” ambijentiran je u Los Angeles, grad u kojem je sjedište svjetske audiovizualne industrije, ali u kojem se zapravo rijetko snima jer je preskup za snimanje. S malom ekipom debitanata, Refn je na L.A. lokacijama snimio film koji se može opisati kao križanac Davida Lyncha i najgoreg eksploatacijskog horora. Junakinja filma je Jesse (Elle Faning), 16-godišnja pridošlica sa Srednjeg Zapada koja pokušava u L.A.-u uspjeti kao manekenka. Jesse možda nije tako lijepa kao druge, iskusnije manekenke. Ali, Jesse ima “nešto”- neki tugaljivi pogled, smjesu erosa i naivnosti nimfete koja privlači oko. Mlada manekenka otpočinje streloviti uspon. Pri tom joj je u novom profesionalnom svijetu jedini oslonac šminkerica Ruby (Jena Malone), tajnovita i šutljiva žena koja cijeli taj tašti svijet gleda iz rubnog ugla. No, uskoro će se ispostaviti da ni Ruby, kao ni ljubomorne Jessice kolegice manekenke, prema Jesse nemaju dobre namjere. A njihove “loše namjere” eskalirat će u jedan od najgrotesknijih hororskih klimaksa u kojem - među inim - vidimo i jedan od likova kako ispljune pojedeno ljudsko oko.

Stilizirani paket

Teško je reći čega sve nema u “Neon Demonu”. Kanibalizam, nekrofilija i ekscesna pretjerivanja plastične kirurgije samo su neki od tabloidnih motiva NWR-ova filma. A sve to zajedno upakirano je u krajnje stilizirani paket - od lagerfeldovske kostimografije koja naglašava brutalnu i totalitarnu dimenziju mode, preko rigorozno simetričnog i stiliziranog kadriranja, do kamere i scenografije u kojima dominiraju primarne boje i agresivna preestetizacija.

Iza tog spektakularnog pakiranja te iza Refnove provokatorske strategije soka krije se priča o jednom od najstarijih motiva ljudskog pripovijedanja, a to je motiv moći neodoljive ljepote. Refn je u najavi filma rekao kako ga je za “Neon Demon” ponajprije inspirirao antički mit o Narcisu koji strada jer se zaljubi u vlastitu ljepotu u odrazu. “Neon Demon” film je o takvoj, razornoj moći ljepote, ljepote koja uništava, pobuđuje ljubomoru, krivnju, izaziva krš i lom. “Kako to mora izgledati?” pita jedna od kolegica Jesse u jednoj od sceni filma, “kad imaš takvu moć? Kad uđeš u kafić, kad se svi osjećaju kao da je zima, a upravo je ušlo ugrijano sunce?” Ta ljepota u Refnovu je bizarnom “pulpu” ujedno nešto što pobuđuje ljubomoru, želju za odmazdom, što se pokušava uništiti ili oteti i fizički prisvojiti. Od plastične kirurgije, preko transplantacije, kod Refna samo je jedan korak do kanibalizma: tuđe se tijelo konzumira da bi se preuzelo njegovu snagu, kao kod primitivnih kanibalskih vjerovanja.

“Neon Demon” nije film za svačiji ukus, i naići će vjerojatno na većinsku iritaciju. No, ono što je kod Winding Refna dobro što sa svakim filmom za jedan korak testira i nagriza nevidljive ideološke granice koje se zovu “mjera”, “dobar ukus”, “očekivanje publike”, “naklonost kritike”. Udarajući dominantnu estetsku ideologiju suvremenog filma u bolno mjesto, Refn je propituje. A propitivanje dogmi je uvijek zdravo, ne samo u filmu.