Točno u ovo vrijeme prošle godine, na berlinskom je Potsdamer Platzu završavao 70. berlinski filmski festival. Festival se odvijao potpuno normalno. Dvorane su bile pune, gosti i novinari su putovali neometano, nakon projekcije publika se gužvala u prepunim barovima, a pokoju bi se rijetku masku moglo vidjeti tek na licima azijskih posjetitelja. COVID je u tom trenutku bio još nešto „tamo“, u Wuhanu.
Tijekom deset festivalskih dana u Berlin su već stizale vijesti kako se epidemija COVID-a širi sjevernom Italijom. No, unatoč tome nitko tih dana u Berlinu nije ni pomišljao da su to posljednji dani i sati dotadašnjeg normalnog života. A bili su. Samo sedam dana kasnije, i Berlin, a i Hrvatska, zatvoreni su u striktni „lockdown“, a 70. Berlinale ostao je kao međaš posljednjeg „starog normalnog“.
Berlinale 2020. ostao i posljednji globalni filmski festival koji se održao normalno. U idućih su se 12 mjeseci svi bitni filmski festivali održali ili on-line, ili hibridno, ili uz bitne restrikcije putovanja i broja gledatelja. U dvanaest se mjeseci filmski, poslovni i prikazivački pejzaž ispreturao do kraja, filmska se publika preselila na striming, a Hollywood doživio krah poslovnog modela. Na koncu te velike revolucije opet stiže- Berlinale. Ako je 2020. on bio posljednji festival s privilegijem normalnosti, sad je i na njega došao red da plati danak „novom nenormalnom“.
A taj „novi nenormalni“ Berlinale počeo je u ponedjeljak. S obzirom da je Europa daleko od željene procijepljenosti, 71. Berlinale, te pripadajući Europski filmski market (EFM) neće se održati uživo. Tijekom pet dana od 1. do 5. ožujka program će festivala biti predstavljen on –line. Virtualno će se odvijati i sajam EFM. Za profesionalce i medije, ukratko, festival će biti potpuno on-line. No, pošto je Berlinale festival koji jako živi s gradom i jako polaže na publiku, direkcija se odlučila još jednom prikazati cjelokupni program lokalnoj publici u lipnju. To je neobičan eksperiment koji se vjerojatno više neće ponoviti nikada i nigdje.
Što nudi takav, hibridni, 71. Berlin? Očekivano- anglosaksonskog mainstreama i velikih produkcija nema, bilo zato što zato izbjegavaju virtualne festivale, bilo zato jer već neko vrijeme Berlin nije platforma za Hollywood. No, unatoč odsustva zvijezda filmova koji zvuče zanimljivo svejedno ima.
Festivalski selektor Carlo Chatrian za natjecateljski je program probrao 15 filmova, od čega četiri njemačka, tri francuska i- zanimljivo- ni jedan sjevernoamerički. Među domaćim naslovima, pažnju skreće „Fabian“ Dominika Grafa, adaptacija jedinog romana za odrasle Ericha Kȁstnera, objavljenog 1931. i ambijentiranog u novinsko-literarne krugove weimarske republike. Kao redatelj, prvi se put predstavlja i poznati njemački glumac Daniel Brühl („Goodbye, Lenin“), i to psihološkim trilerom „Susjed“. U konkurenciji je i dvoje dobrih francuskih redatelja: Celine Sciamma („Portret djevojke koja gori“) premijerno predstavlja film „Mala mama“, a Xavier Beauvois „Albatros“, policijski film ambijentiran u Normandiju.
U glavnom programu ove godine ima i dosta filmova iz srednje/istočne Europe. Tu su tako dva mađarska filma i jedan rumunjski. Taj rumunjski je film „Loša sreća kuca ili luckasti pornić“ poznatog i politički provokativnog filmaša Radua Judea. Film je ujedno i hrvatska manjinska koprodukcija.
U popratnim programima pažnju skreću i dva intrigantna muzička dokumentarca. Prvi je od njih „Tina“ Dana Lindsaya i T. J. Martina o Tini Turner, a drugi „Per Lucio“. Riječ je o dokumentarcu o Luciju Dalli kojeg redateljski potpisuje napuljski redatelj Pietro Marcello, autor velikog otkrića lanjske talijanske kinematografije, napolitanske verzije „Martina Edena“.
Hrvatskim većinskih produkcija u Berlinu opet nema-što i nije neka novost, jer su naši filmovi nažalost sad već poduže vrijeme iščezli s velikih festivala. U popratnim su berlinskim programima, međutim, dva filma iz našeg užeg susjedstva. U programu Panorama igraju „Kelti“, film beogradske debitantice Milice Tomović, priča o ženskom tinejdžerskom stasavanju u Beogradu tijekom rata, 1993. U (inače vrlo dobro kuriranom) programu „Generations“ – programu koji prikazuje filmove za mlade - igra pak film „Tabija“ Igora Drljače. Riječ je o redatelju podrijetlom iz BiH koji živi i djeluje u Kanadi. „Tabiju“ je, međutim, snimio u Sarajevu, a film najavljuju ga kao omladinski bajkoviti triler.
Žiri 71. Berlina sačinjen je od pet bivših dobitnika Zlatnog medvjeda, među kojima je i Jasmila Žbanić. Žiri – koji i sam radi na žici- pobjednika će proglasiti 5.ožujka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....