NENAD POLIMAC OČEKIVAO JE DOSTA, IZ KINA JE IZAŠAO RAZOČARAN Posve je nejasno kako je 'Snjegović' na koncu ispao tako slab film

Kad je nakon posmrtnog uspjeha Stiega Larssona nordijski noir postao globalna moda, cijeli je niz skandinavskih krimi-pisaca postao globalno poznat. Ipak, ni jedan od njih nije postigao takav uspjeh kao Jo Nesbo. Premda nije ni blizu najbolji među nordijskim krimi-piscima (pa čak ni norveškim: osobno bih prije birao Karin Fossum ili Kjell Ola Dahla), Nesbo se u posljednjih deset godina nametnuo kao najpopularniji europski autor krimića.

Ako postoji nešto što potvrđuje taj status, onda je to prestižna holivudska adaptacija. A adaptacija Nesboa - film “Snjegović” - doista je prestižna. Proizvela ju je uspješna britanska manufaktura hitova, tvrtka Working Title. Kao izvršni producent filma potpisan je Martin Scorsese. Adaptaciju romana ispisali su istaknuti britanski scenaristi Amini i Straughan te Danac Soren Sveistrup, tvorac danske TV serije “Killing”. U filmu - koji kao režiser potpisuje Šveđanin Alfredson - glumi cijeli niz istaknutih anglosaksonskih glumaca, a čak i razmjerno sporedne uloge glume poznati glumci kao što su Val Kilmer ili J. K. Simmons. Na “Snjegovića” - prvi film u planiranom serijalu - filmska je industrija prionula s najjačim snagama koje ima.

Ima li se to na umu, ostaje posve nejasno kako je “Snjegović” na koncu ispao tako slab film. Krimić na kojem su združeno radili brojni neosporno kompetentni ljudi izvrgnuo se u kaotični koloplet zanatskih pogreški i pogrešnih prosudbi.

Working Titleov film temelji se na sedmoj knjizi Nesboova serijala s detektivom Harryjem Holeom (Fassbender). U “Snjegoviću”, Hole istražuje slučaj serijskog ubojice koji diljem Norveške ubija i sakati žene. Ubojica pritom izaziva Holea time što mu poštom šalje pisma, a pred kućama žrtava pravi snjegoviće. Tijekom istrage, Hole i njegova pomoćnica Brett (Ferguson) ustanove da su sve ubijene žene imale djecu, promiskuitetan osobni život, te pohađale ginekološke klinike.

Problemi “Snowmana” počinju već od scenarija. U skladu s whodunnit tradicijom, “Snjegović” je ispripovijedan iz točke gledišta detektiva. No, to jednostavno i čisto rješenje scenaristi su zamutili s nizom nemotiviranih, objašnjavalačkih fleš-bekova koji rasvjetljuju prošlost nama, ali ne i detektivu, pri čemu taj zijev u informaciji nisu iskoristili za trilersku tenziju. Holeovu pomoćnicu - koja je u romanu aktivan lik - sveli su na relativno neaktivnu pratilju, te u priču dodali nategnute obiteljske veze. Što se samog Holea tiče, on ni u Nesbovim romanima nije jako zanimljiv lik, nego manje-više snop pop-kulturnih klišeja.

Scenarij taj problem nije riješio. Ti scenaristički problemi vjerojatno bi torpedirali “Snowmana” i u boljim redateljskim rukama. “Snjegović” je, međutim, pao u ruke Švedu Alfredsonu (1965.), režiseru koji se svjetski proslavio svojim četvrtim i stvarno izvrsnim filmom, ekranizacijskom vampirskog teen romana “Neka uđe onaj pravi” (2008.). Nakon toga, Alfredson je potpisao precijenjenu ekranizaciju Le Carreova “Dečko, dama, kralj, špijun” (2011). Već se u tom filmu vidjelo da je Alfredson kitnjast, dekorativan režiser koji voli puniti kadar praznim efektima, a glumce redovno tjera na prvoloptaško “crtanje” emocije. Ta priprosta izravnost - nažalost - vidi se i u “Snjegoviću”.

Doista bih volio da u idućim godinama u kinima gledamo dobar krimi serijal po europskom piscu. Strah me - međutim - da nakon havarije “Snowmana” to neće biti ovaj serijal.