NENAD POLIMAC Ne tako dobar drugi dio Van Trierove sage o seksualno nezasitnoj ženi

Londonska manekenka Stacy Martin, uistinu impresivno glumačko otkriće Larsa von Triera, igra malu ulogu u nastavku njegove “Nimfomanke”. Vidimo je samo u flashbackovima, a ulogu Joe suvereno preuzima redateljeva omiljena glumica Charlotte Gainsbourg (već su surađivali u “Antikristu” i “Melankoliji”): nju smo već vidjeli u prvom dijelu, pričala je svoj život slučajnom prolazniku ( Stellan Skarsgĺrd) koji ju je prebijenu pobrao s ulice, no sad više nema tog zanimljivog prelamanja između junakinje u mladosti i u zreloj dobi.

I dramski se ton novog filma promijenio: prvi je bio zaigran, prepun luckastih umetaka, dok je drugi putovanje prema zasićenosti i vjerojatno smrti. Nimfomanka otkriva da neprestano nadraživanje njezinog klitorisa ostavlja fizičke posljedice, a životni program koji je svojedobno tako radosno proklamirala postaje pomalo zamorna rutina. Još kad napokon ustanovi koje je njezino drvo (pokojni otac ju je učio da svaki čovjek ima stablo koje ga određuje), postajemo svjesni da smo se s Joe upustili u poprilično neveselu pustolovinu.

To je otprilike Von Trierov koncept drugog dijela, a kako je on proveden? U tom filmu ponajviše će vas impresionirati scene u kojima se pojavljuje Jamie Bell (popriličan je put prevalio od “Billyja Elliota”) u ulozi zagonetnog gospodina K, muškarca koji se specijalizirao za sadomazohizam, ali pritom izbjegava uobičajene seksualne odnose. Žene dolaze u njegovu čekaonicu po dogovoru, izgleda da su došle zubaru ili ginekologu, a i prostorija u kojoj on ordinira svojim minimalizmom doima se nestvarno. Joe uživa u njegovim tretmanima čak i kad poteče krv, a što se tu sve događa, morat ćete provjeriti sami.

Zanimljiv je i tretman pedofilije, kojim se Von Trier suprotstavlja uobičajenom demoniziranju te seksualne sklonosti. U jednoj sceni Joe pokušava ustanoviti što je pravi seksualni poriv nekog muškarca (glumi ga Jean-Marc Barr iz “Europe” i “Lomeći valove”) i iznenadi se da se taj “pali” na djecu. Ona se sažali na njega, jer zaključi da je žigosan od društva kao i ona sama. Uostalom, konstatira se, osuđivani pedofili čine tek mali postotak fenomena o kojem se izbjegava govoriti, a to je sveprisutnost seksa u dječjem poimanju svijeta.

U drugom dijelu Von Trier čini ono što inače izbjegava, poziva se na svoje nekadašnje filmove, tako je scena s djetetom koje se samo igra na balkonu prepisana iz “Antikrista”, a i kad vidite Charlotte Gainsbourg i Willema Dafoea, glumce iz tog filma u novom kontekstu, ne možete se oteti dojma dejŕ vu-a. To je inače i najslabiji dio filma, Dafoe je naime angažira za posao koji bi bio logičan u nekakvom jeftinom krimiću, no ovdje se takva vrsta zapleta doima neskladno. Nije najsretnije rješenje ni njezino odabiranje potencijalne nasljednice, maloljetne P ( Mia Goth), koje je tek alibi za jednu-dvije mlake lezbijske scene. Glede heteroseksualnih odnosa, izdvaja se tek prizor s dva tamnoputa macana povećih spolovila, ali je ta više frivolna negoli uzbudljiva. Uzgred, i razgovori Joe i Seligmana (Skarsgĺrd), tako ključni po prvi film, ovdje završavaju bedastim obratom.

U “Nimfomanki” Von Trier kao da je zagrizao previše: film je naprosto trebao biti kraći i drukčije strukturiran, a napravljena je trakavica koja što dalje odmiče - to više zamara. Hoće li u tome nešto promijeniti integralna verzija od pet-šest sati? Možda, ali sumnjam.