IŠČEKIVANI FILM

Neka djeca pod utjecajem medija misle da moraju rano postati seksualno aktivni, dobiju dojam da to ‘treba odraditi‘

scena iz filma ”Ekskurzija” bosanskohercegovačke autorice Une Gunjak

Film ‘Ekskurzija‘, priča o roditeljima koji se boje djecu poslati na izlet i djeci koja trebaju podršku u seksualnom sazrijevanju, prikazuje se u četvrtak, 9. listopada na Zagreb Film Festivalu

Djeca na internetu informacije o seksu dobiju puno ranije negoli su ih u stanju procesuirati, na raznim razinama shvatiti. Ako o tome ne razgovaraju s roditeljima, a mnogi ne razgovaraju, u svojim su krhkim godinama ostavljeni s prerano im posredovanim svijetom seksa, ograničeni na eventualne razgovore s jednako zbunjenim i zatečenim vršnjacima, na sve ono što neki osmogodišnjaci ili desetogodišnjaci iz toga već mogu zaključiti. Malo je podrške i u obitelji i u školi koja bi pomogla u razumijevanju seksualnosti i seksa koji im mediji pred oči guraju puno prerano.

Dogodi li se da se dijete u seks upusti prije vremena, škola je i tad nerijetko sklonija osuđivati negoli educirati, roditelji druge djece kao svjetina gonjeni strahom i vlastitim nekompetencijama lako osuđuju i to dijete i njegove roditelje.

Društvo je, dobro je poznato, premreženo okoštalim normama u kojima je malo empatije i podrške za one koji ne prianjaju uz nametnute kodove koje većina i ne propitkuje.

Dijelom se time bavi i film "Ekskurzija" bosanskohercegovačke autorice Une Gunjak koji će hrvatsku premijeru imati na Zagreb Film Festivalu u četvrtak, 9. studenoga.

Pripovijeda o djevojčici, Iman, učenici posljednjeg razreda osnovne škole, tihoj odlikašici, emancipiranoj na neki posve njoj svojstven način, ali baš jednako toliko i naivnoj, djevojčici koja se pretvara u djevojku koja kao da nije pounutrila ta nepisana pravila patrijarhalnog društva.

Hrabrost i naivnost koje je u Iman napretek čini da ta petnaestogodišnjakinja kao da nije s ovog svijeta. I zato, u društvu kojim dominiraju patrijarhalni obrasci i koje je uvijek spremno lako suditi, mora platiti. Dok gledate film, gotovo od početnih scena, pitate se koliko će Iman to na koncu skupo stajati.

Skandal na ekskuziji

S Unom Gunjak koja godinama živi u Parizu razgovarali smo telefonom. Rođena je i odrasla u Sarajevu, studirala u Italiji i Velikoj Britaniji, montažu magistrirala u Londonu. 2014. debitirala je s kratkim filmom "Kokoška", bio je premijerno prikazan u programu Tjedan kritike festivala u Cannesu, osvojio i Europsku filmsku nagradu za najbolji kratki film 2014. te još 70 nagrada po raznim festivalima.

image

scena iz filma "Ekskurzija" bosanskohercegovačke autorice Une Gunjak

Od čega je krenula raditi "Ekskurziju"?

"Ideja se rodila prije desetak godina, u doba kad se u Bosni i Hercegovini dogodio skandal koji se spominje u filmu, navodno je skupina djevojčica za vrijeme školske ekskurzije iz jednog mjesta u Republici Srpskoj zatrudnjela na izletu u Sarajevo. To su bile učenice zadnjeg razreda osnovne škole. To je poprilično odjeknulo ne samo u BiH, već u cijeloj regiji, ali i u BiH dijaspori. Uslijedila je odvratna polemika, puno spekulacija, izjave liječnika u javnosti, koji je poslije negirali ono što su rekli. Kolektivni odgovor na spomenuti događaj bio je osuda. Upiranje prstom.

Bez da se pogleda što je sve dovelo do toga i što će ponovo dovesti do sličnih i većih problema. Jer, taj slučaj je izgledao kao da se kulisa dignula i sve se vidi, i ono što je iza, ne samo čin koji se događa u prvom planu već i sve što je to izrodilo taj čin. Sam slučaj me nije puno zanimao. Pitanje je što je tu uopće istina, tko je to prijavio, jesu li ta djeca uopće bila na ekskurziji u Sarajevu… Ta priča je rasla kroz medije, društvo postistine, u kojem je nevažno što je istina, važno je samo imati neko mišljenje o tome i javno ga reći.

To sam samo uzela kao podložak za provlačenje nekih drugih problema u društvu BiH.

Šokirala ta razina debate u javnosti, grozna osuda koja se sručila na djevojke. Naljutilo me to, zapitala sam se kako je živjeti kao mlada djevojka danas u BiH. Kako te djevojke doživljavaju vlastitu seksualnost koja se u njima tek rađa, u svim izrazima i formama koje su karakteristične za to doba rane adolescencije, u društvu koje je tako patrijarhalno?

Kako je biti mlada djevojka u BiH? S jedne strane djeci se rano nude seksualni sadržaji, tijelo djevojčica se seksualizira, marketing djevojčice targetira kao potrošačice šminke, izazovnih haljinica, ekonomija i neki kulturološki obrasci to potiču, društvo pak ne čini puno da se to promijeni, ali rado osuđuje, često baš djecu koja su žrtve tog shizofrenog, bipolarnog svijeta.

"Vrlo komplicirano, jako zahtjevno je biti djevojčica, mlada djevojka u takvom društvu. Taj period je delikatan i kad se živi u nekom otvorenijem društvu u kojem vrijede norme spolne ravnopravnosti i otvorenosti, a kamoli u zemlji koja je desetljećima izgubljena i u tranziciji, u političkom, socijalnom i ekonomskom ambisu.

image

Una Gunjak

/A, Zrno

BiH djevojke su neprestano izložene diskriminaciji i raznom mikro nasilju koje se perpetuira u svakodnevnom životu. To je modus operandi, istreniran i uporan kao nekakav stroj. I da, to društvo jest krajnje polarizirano. S jedne strane je konstanta agresivna seksualizacija tijela djevojaka i njihovih ponašanja, a s druge strane dogmatizam i konzervativizam koji dominira nakon rata 1990-ih, a koji je i način kontrole, pogotovo manjina, onih fragilnijih skupina društva. Dugo to već traje. Posljedice su vidljive primjerice na generaciji koja se rodila 2004., 2005., kojom se bavim u mom filmu, oni s jedne strane imaju dodir s globalnim društvom, to je divlji neoliberalni kapitalizam u kojem se ta erotizacija vanjskog izgleda i ponašanja mlade djevojke tretira kao neka valuta, a s druge strane prati je krajnja osuda velikog dijela društva koje kao ima dobre namjere i brine za ćudoređe.

Teško je u takvom okruženju ostati svoj, držati do sebe, vlastitih vrijednosti.

Pritisak na djevojčice, ali i dječake

Otvara se i pitanje koliko je seksualnost privatna sfera, a koliko je ona stvar javne politike, jer ne možemo negirati da odnos društva diktira ponašanje mladih ljudi koji još nisu formirani, nisu jaki da obrane svoju individualnost, svoje vrijednosti i stavove", govori Una Gunjak te razmišljajući o činjenici da su djeca sve mlađa izložena seksualnim sadržajima kaže: "Apsolutno je nemoguće kontrolirati internet, oni porno uratke vide već s 8, 9, 10 godina. Nema šanse da se to izbjegne. Nije ni produktivno. Oni znaju sve, oni nisu generacija koja ne zna kako se zaštititi od neželjene trudnoće, njima ne trebaju informacije, ali su apsolutno psihološki nespremni za ulazak u intimni život. A to se zanemaruje. Kao da više i nema postupnog sazrijevanja. Sve saznaju jako mladi, i za ništa od toga nisu spremni.

Pretpostavljam da je jedini način razgovor i podizanje svijesti kod mladih ljudi koji će ih ojačati da sami uspijevaju prepoznati pritisak društva i znati mu se othrvati - bez obzira na to radi li se o prijateljima, online poznanicima, o školi, o obitelji. Da znaju prepoznati gdje mogu tražiti prostor za sebe i da se na svoj način izbore protiv tog pritiska.

Jer, to se događa od malih nogu i djevojčice se od rane mladosti uče specifičnim ženskim ulogama.

To je naporno, mnoge formira da su do zrele dobi već naviknute ispunjavati uloge koje ih ne drže u ravnopravnom položaju.

Da im je bitno biti seksi, ovakva, onakva, konstantno se nameće neka kategorizacija žena. I na dječacima je pritisak, od njih se traži nekakva toksična muškost, patrijarhalna muškost, koja im ne dopušta biti u dodiru s vlastitim potrebama i osjećajima, sa svojom seksualnom orijentacijom. U tom je patrijarhalnom društvu pritisak na djevojčice i na dječake velik, i jedne i druge tjera se da se uklope u matricu koja je jako heteronormativna."

Glavni lik filma, Iman, ide mimo struje, mimo svijeta, gotovo da to čini nesvjesno, ona je u kontaktu sa svojim autentičnim željama, o svijetu oko sebe malo razmišlja. Zato se cijelo vrijeme gledatelj pribojava za njezinu sudbinu.

image

scena iz filma "Ekskurzija" bosanskohercegovačke autorice Une Gunjak

"Bilo mi je bitno od nje ne napraviti žrtvu. Iman je, vidimo, uvijek bila ‘čudna‘, nije autsajder, ne gura se namjerno na margine društva, ali ide u kontru tog nekog mainstreama, ja bih rekla svjesno."

Neka djeca pod utjecajem medija misle da moraju rano postati seksualno aktivni, dobiju dojam da to "treba odraditi".

"Jer, ne vide razloga zašto ne. Osim ako nije u pitanju neka osuda okoline ili neko drugo dogmatično uvjerenje tipa ne ide se u seks prije braka, ili seks je sramota za djevojčicu, takva je kurva…

Razgovarala sam s bosanskohercegovačkom udrugom koja je pokrenula inicijativu da se seksualno obrazovanje uvede u nastavu u osnovnim školama, u sklopu fakultativnog predmeta koji se zove Zdravi životni stilovi. Ali, toga nema u svim školama.

Jedan od komentara je bio što bi mlade učili o seksualnom sazrijevanju kad to rade već na satu biologije.

Djeca, naravno, jako dobro znaju kako dolazi do reprodukcije i među ljudima i među životinjama i među biljkama. Nisu glupa. Naglašavam, ne treba njima poduka o tome što je seksualni čin, ali im treba podrška i razgovor o sazrijevanju za seksualne odnose, o emotivnoj, psihološkoj bazi za to.

Ne može im samo obitelj dati potporu, to mora biti šire. Treba postojati i podrška škole, institucija. Ne može škola imati stav ‘o tome se nema što govoriti‘."

Nasilje na koje se navikavamo

Društvo je, pokazuje to i film Une Gunjak, premreženo mikronasiljem.

"Vremenom i djeca budu duboko umočena u to mikronasilje, jer ono se događa neprestano, prihvaća se kao nešto posve normalno, a zapravo stalno je to udar na psihu, navikava djecu generalno, djevojčice pogotovo, mlade ljude općenito, da je to normalno, da je to nešto što nije dovoljno traumatično da bi se protiv toga borili, prijavljivali, da je to nešto što se treba izdržati i šutjeti. To pokazuje koliko je društvo sistemski nezdravo. Uvijek na granici nekog iznimno traumatičnog događaja, šeta po ivici opasnosti koja kao nije dovoljno dramatična, ali kad se bolje pogleda, zapravo jest.

Kad se dogodi neki traumatični događaj, ovo ljeto u BiH je bio monstruozni femicid u Gradačcu, onda imamo tendenciju uperiti prst u počinitelja, kao da se takvo što samo jednom dogodio, kao da je to neki presedan, bez da se uzima u obzir kolektivna odgovornost društva koje to nasilje podupire na svakodnevnoj razini. Vidimo to i u mom filmu, među djecom u osnovnoj školi, od djece koja formiraju WhatsApp grupe u kojima izoliraju nekog iz razreda, gdje se taj netko napada i denuncira, do profesora koji na neprimjeren način ulaze u intimu učenika, do raznih oblika vršnjačkog nasilja.

Mladi ljudi se psihološki naviknu da je to norma i da je to OK. To u zreloj dobi prerasta i u nešto možda puno gore, kad se na to doda neka osobna, obiteljska trauma.

Zato mi je bilo bitno da događaji u mom filmu nikada ne pređu u neki traumatični čin, da pokažem koliko je nasilje, i bez velike traume, sveprisutno, koliko je to širok i opasan problem", govori Una Gunjak.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 22:25