PROMOCIJA ČASOPISA FILMONAUT

Ne zanima nas loš kino repertoar, već japanski horori i nezavisni film

Na hrvatskoj filmskoj sceni dugo nije bilo generacijskog časopisa. Nema ga još od ranih devedesetih, kad je preminula Kinoteka, časopis koji je na prijelazu osamdesetih u devedesete okupljao mlađi naraštaj postmodernističkih kritičara fasciniranih Hollywoodom i usmjerenih na srednjostrujaški film.

U dva desetljeća od nestanka Kinoteke, Hrvatska je imala filmsko-poslovnih časopisa, ima još uvijek znanstveni časopis Hrvatski filmski ljetopis, ali nije imala publikaciju koja predstavlja jedan naraštaj filmofila.

Svježa krv

Sve do sada. Koncem prošle godine, naime, u knjižarama se pojavio prvi “papirni” broj Filmonauta, časopisa kojem je očita namjera da upotpuni ovu rupu. Pod vodstvom urednika Tamare Kolarić i Marija Kozine, časopis Filmonaut svježa je krv našeg filmskog izdavaštva, i publikacija koja jasno predstavlja novu vrstu filmofilstva za 21. stoljeće. Dok se staro filmofilstvo temeljilo na kultu “hrama” kina i na povezanosti komercijalnog i umjetničkog filma, novo filmofilstvo na haje mnogo za repertoarne naslove, luta meandrima interneta i paralelne distribucije, a japanski horori, eksperimentalna apstrakcija i nijemi film u njemu supostoje kao dio trajno nepostojanog i sinkronog kanona. Takvo, novo filmofilstvo predstavlja Filmonaut.

“Filmonaut je nastao kao proizvod Blanka, neprofitne filmske udruge iz Zagreba koju vodi Dario Juričan”, pripovijeda o historijatu časopisa suurednik Mario Kozina. “Prva dva broja izišla su on-line 2010., a nakon pozitivnih reakcija na dva broja, pala je odluka da se časopis i tiska. Uz financijsku pomoć HAVC-a, časopis od trećeg broja izlazi tiskano, s novim uredništvom i novom ekipom suradnika.”

Priča o Maycugu

Pred publikom je sada i četvrti broj, koji kao nosivu temu predstavlja “mumblecore”, pokret američkih niskobudžetskih neovisnih filmaša koji se koncem prošlog desetljeća osovio oko festivala u Austinu.

Osim mumblecorea, četvrti broj donosi tekstove o Dancu Nicolasu Winding Refnu , intervju s iranskim režiserom Asgharom Farhadijem, te priču o jednom neobičnom, zaboravljenom liku hrvatske kulturne povijesti: pioniru domaćeg pornića Zvonimiru Maycugu , koji je zbog svojih amaterskih pornića imao problema i sa socijalističkim pravosuđem.

Ono što “Filmonaut” čini sasvim sigurno neobičnim časopisom je jak interes za eksperimentalni film. Tako četvrti broj donosi intervju s video umjetnikom Vladislavom Kneževićem te s belgijskim eksperimentalnim dokumentaristima Janom Claesom i Olivijom Rochette čiji je film “Beacause We Are Visual” zapažen prošle godine na festivalu 25 FPS. Filmonaut naravno ima i recenzentski blok, no ono što je neobičnost je da u njemu jedva trećinu sadržaja čine filmovi s repertoara.

Drukčija pismenost

Blok tako otvara recenzija ključnog naslova sada pomodnog novog grčkog filma “Attenberg” Athine Tsangari, a zatvara ga tekst o “Ubojici iz trgovine egzotičnim ribama” japanskog kultnog (i nasilnog) režisera Shion Sona. Oba filma nisu igrala u Hrvatskoj.

“Ako vas zaista zanima film”, objašnjava Mario Kozina, “brzo ćete izgubiti zanimanje za kinorepertoar. Činjenica je da distributeri, prikazivači, a ponekad čak ni festivalski izbornici, ne prate navike svoje ciljane publike čiji su apetiti puno zahtjevniji od onoga što im se inače servira.”

S njim se slaže i Tamara Kolarić. “Ako možemo o Filmonautu govoriti kao o generacijskom časopisu, onda je to časopis generacije filmofila koja svoje filmsko obrazovanje stječe preko interneta, i koja je dizanje filmova u videoteci zamijenila odlascima na filmske festivale.

Generacija kojoj se obraća Filmonaut filmski je pismena na jedan sasvim drukčiji način nego što je mogla biti prije: informacije dobiva brže, i ne želi čitati samo o onome što može gledati u domaćim multipleksima.”

Ono što svakako intrigira je status hrvatskog filma u Filmonautu. Dok je sedamdesetih godina Film reafirmirao zaboravljene klasike poput Bauera i Belana, dok je ranih devedesetih Kinoteka domaći film uglavnom ignorirala, Filmonaut intenzivno prati novi naraštaj hrvatskog filma, pa četvrti broj tako donosi intervjue s Davidom Kapcem i Ivom Mihalić, recenzije filmova Alda Tardozzija, Sonje Tarokić, Jurja Lerotića.

Nove mogućnosti

Kao da je posrijedi ona tako česta sinergija u povijesti filma, gdje jedan kritičarski naraštaj podržava sebi bliske generacijske autore. Ipak, urednici Filmonauta ne vide sebe kao dio nekog novog “pokreta”.

“Naši su ‘blizanci’ svi oni koji istražuju nove mogućnosti filmskog izražavanja, pogotovo u našem kontekstu”, kaže Kozina. S njim se slaže i Kolarić: “Istina je da puno prostora posvećujemo novim hrvatskim autorima i autoricama, poput sjajne Sonje Tarokić. Međutim, odluka da se o tome piše je rezultat uspjeha tih redatelja, a ne uredničke potrebe da zagovaramo neku ‘scenu’.”

Što vole novi filmofili:

Tamara Kolarić (1983)

Rođenjem Osječanka, po obrazovanju politolog, trenutno na doktorskom studiju u Budimpešti.

Filmskom kritikom počela se baviti u dvotjedniku Zarez.

Omiljeni autori: Michael Haneke, Carlos Reygadas i braća Dardenne

Najdraži hrvatski klasik: ‘Dobro jutro’ Ante Babaje

Mario Kozina (1987)

Rođen u Zagrebu, apsolvent komparativne književnosti, o filmu piše za više portala, za HTV i Treći program radija. Dobitnik nagrade za filmsku kritiku ‘Vladimir Vuković’ 2008.

Omiljeni autori: Apichatpong, Weerasathakul, Claire Denis, Wong Kar-wai, Shion Sono, Peter Tscherkassky, Park Chan-wook

Najdraži hrvatski klasik: ‘Samo ljudi’ Branka Bauera

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 06:21