'Ne ratujem s borcima za prava životinja'

Nacionalni program pulskog festivala počeo je u subotu premijerom romantične komedije “Sonja i bik”, debitanskog filma redateljice Vlatke Vorkapić.

Tijekom devedesetih Vlatka Vorkapić se kratkim filmovima nametnula kao jedan od zanimljivijih aktera tadašnjeg “mladog hrvatskog filma”, da bi u idućem desetljeću stekla reputaciju kao autorica (pogotovo etnoloških) dokumentaraca. Njezin debitantski film komedija je koja se većim dijelom također bavi selom, a provodni motiv filma su kontroverze oko zabrane bikijada u Dalmatinskoj zagori.

“Sonja i bik” također je proizišla iz vašeg dokumentarističkog iskustva?

- Da. Prije desetak godina snimala sam dokumentarac o bikijadama u selu Radošić i razgovarala s nekoliko vlasnika bikova. Jedan od njih mi je u jednom trenutku - kao da nije pred kamerama - počeo govoriti kako u jednoj ruci drži bika, a u drugoj ženu i kako - ako ćemo pravo - bika voli čak i malo više. To mi se činilo kao dobra premisa za igranu komediju. U sve sam to uvela lik stranca - aktivistice za prava životinja, a onda me to prirodno odvelo romantičnoj komediji. Žanr je došao na kraju.

Suradnja s aktivistima

Je li vas selu privuklo iskustvo rada na etnografskom dokumentarcu?

- U etnološki sam dokumentarac ušla slučajno, jedna je tema vukla drugu. Sviđalo mi se to raditi, no ne bih željela u životu raditi samo to.

Vaš film pomalo i polemizira s argumentima onih koji bi željeli zabraniti bikijade. Očekujete li prigovore aktivista za prava životinja?

- S aktivistima sam blisko surađivala tijekom rada, u filmu se vide njihove poruke, logo, izlažu njihovi argumenti. Lik Sonje žustro brani njihove stavove. Ja se u filmu smijem i njima i drugoj strani, bar tako mislim.

Ipak, čini mi se da je potka “Sonje i bika” polemika s onim što se u Hrvatskoj obično naziva “urbani rasizam”. Grad se prikazuje kudikamo dvoličnijim, dekadentnim?

- Mislim da mi zaista imamo problem s urbanim rasizmom. Prema selu postoje strašne predrasude, a dodatni je problem to što i selo ima predrasude prema gradu. Međutim, moje je mišljenje da taj dualitet kod nas ne postoji: mi niti imamo pravo selo, niti pravi grad. Ako mogu upotrebiti urbano-rasistički rječnik, upravo u gradu ima najviše “seljačina”.

‘Golf za početnike’

Za TV ste radili dokumentarac o golfu zbog kojega ste zamalo postali jedini cenzurirani hrvatski redatelj u 21. stoljeću?

- Tako je. Radila sam dokumentarac “Golf za početnike” na koji su me potaknule kontroverza oko Zakona o golfu i afera Srđ. U filmu sam snimala argumente obje strane. Nakon što je film dovršen i najavljen za emitiranje, jedna je PR agencija poslala pismo HRT-u i na osnovi kratke najave filma ustvrdila da u filmu postoje utužive netočnosti. Film je skinut s programa, no poslije je emitiran i trebam priznati da se HTV korektno ponio.