Napokon, Ava DuVernay u našim je kinima: Je li rasa presudni argument za nejednakost među ljudima?

Napokon smo i to dočekali. U naša kina stigao je jedan film Afroamerikanke Ave DuVernay, koju je magazin Time uvrstio još 2017. među 100 najutjecajnijih ličnosti na svijetu. Imao je za to dosta argumenata, njezina politizirana drama "Selma" (2014) svojedobno je nominirana za Oscara, a kad je samoj redateljici izmakla ta počast, u američkim medijima digla se prava bura. Za utjehu, ona je bila prva redateljica nominirana za Zlatni globus.

Njezina dokumentarna serija ograničenog trajanja "Kad nas vide", o poznatom slučaju silovanja i ubojstva bijele joggerice u njujorškom Central Parku, za koji je optuženo pet harlemskih tamnoputih tinejdžera, nominirana je za rekordnih 16 nagrada Emmy (naposljetku ih je dobila dva), a odlično je prošao i Netflixov dokumentarni film "Trinaesti", analiza rasne nejednakosti preko američkog zatvorskog sustava.

Ava DuVernay je angažirana umjetnica, neprestano ukazuje na nelogičnosti i nepravde u društvu u kojem živi, što donekle proizlazi iz njezinog prvotnog opredjeljenja za televizijski žurnalizam. Kad je shvatila ograničenja te profesije prebacila se na film, imala je 32 godine kad je prvi put uzela kameru u ruke, i razmjerno brzo napredovala. Već za drugi film "Usred ničega" dobila je nagradu za režiju na festivalu nezavisnog filma u Sundanceu, a nakon "Selme" više se nije trebala posebno predstavljati. Nazvali su je šefovi Marvela i ponudili da režira "Black Panthera", no ona je odbila, ne stoga što joj je akcijska fantastika bila odbojna, nego zato što je smatrala da nije prava redateljica za takvu vrstu filma: bila je prezadovoljna kad su taj blockbuster i njegov protagonist postali sastavni dio popularne američke kulture.

Nije ona imala ništa protiv skupih filmova, zato je prihvatila Disneyjevu ponudu da režira bajkoviti "Nabor u vremenu" s Reese Witherspoon i Oprah Winfrey u glavnim ulogama: ni taj se nije probio do naših kina, ali je ne tako davno emitiran na televizijskom kanalu Doma TV. Uostalom, većina njezinih ostvarenja zapaženo je figurirala na streaming platformama, što nije bio problem, jer ih je netko drugi financirao.

No kad je Netflixu ponudila svoj novi film "Kasta: Priča o razdoru", glatko su je odbili, međutim, redateljica njezine reputacije uspjela je skupiti skoro 40 milijuna dolara za biografsku dramu koja se zbiva od Amerike do Njemačke i Indije. Nadahnula ju je knjiga Isabel Wilkerson "Kasta: Podrijetlo našeg nezadovoljstva", djelomično inspirirana tragičnom pogibijom afroameričkog tinejdžera Trayvona Martina, no spisateljica – koja je ujedno i junakinja filma (glumi je Aunjanue Ellis-Taylor, nominirana za Oscara za ulogu u "Kralju Richardu") – zagrebla je nekoliko slojeva dublje.

Je li rasa presudni argument za nejednakost među ljudima? Ne mora biti, jer se Adolf Hitler nije inspirirao groznim položajem američkih robova za pripremu holokausta, više mu se dopadalo kako je bogata Amerika potlačila tamošnje domoroce, to jest Indijance. Osim toga većina Židova izgledala je poput besprijekornih Arijevaca, tako da je i u tom pogledu pitanje rase bilo poprilično dvojbeno. No što tek reći o situaciji u Indiji, gdje sistem kasta nipodaštava tzv. Dalite, tjera ih na ponižavajuće poslove (čišćenje WC-a i sl.), a oni se po izgledu ni po čemu ne razlikuju od prosječnih Indijaca. Dr. Ambedkar uspio je "nedodirljivima", kako su nazivali Dalite, osigurati kakvu takvu ravnopravnost, no njegov spomenik morao je biti ograđen kavezom kako ga drugi Indijci ne bi devastirali.

Redateljičin film kombinacija je igranog i dokumentarnog filma, u kojem vas dirne način na koji postupaju s Alom Brightom, zvijezdom Male baseball lige: dječak s drugim članovima tima dolazi na bazen na kupanje, koji se nalazi na jugu Amerike, no zaštitari mu ne dozvoljavaju da priđe vodi. U jednom trenutku više ne mogu izdržati prigovore njihova trenera, isprazne bazen, dječaka stave na gumeni madrac i zaprijete mu da ni slučajno ne dotakne vodu. Apsurdniji primjer rasizma zasigurno nije nikad zabilježen.