‘Najbolji seks snimaju Japanci, jer im je to normalno. I katolici, jer im je seks tabu i stres‘

Za neke je najomraženija, za druge najvažnija persona hrvatskog filma nakon 90-ih. Jedni se sjećaju njegova "zlatnog doba" upravljanja Hrvatskim audiovizualnim centrom, HAVC-om, za čije su vrijeme snimljeni "Zvizdan", "Ne gledaj mi u pjat", "Svećenikova djeca", "Ljudožder vegetarijanac", "Srbenka", "Koko Beladona", "S one strane"... Drugi mu spočitavaju da je snimio samo jedan dobar film, i da što on ima o filmu... Hrvoje Hribar, redatelj filma "Što je muškarac bez brkova", preživio je neviđen desničarski napad na HAVC, nosio se s titulom veleizdajnika koji financira antihrvatski, ma, četnički film, a kad je HAVC pohodila revizija, i našla nepravilnosti, dao je ostavku. Slučaj je poslije istraživao DORH - nije našao elemente kaznene odgovornosti.

Hrvoje Hribar danas snima reklame, to voli i od toga živi; na televiziji se trenutno mogu vidjeti njegovi kratki spotovi kojima poziva gledatelje u kino.

Čula sam da znate sve o ribama... morskim.

- To su svjetovi za koje sam silno vezan, svijet riba i svijet imena riba. Ribe su kulturni fenomen, njihova imena pamte ono što smo mi zaboravili.

Ronite?

- Ronio sam, ozbiljno, samo par sezona, za potrebe dokumentarca koji sam snimao na Visu. Prije toga ronio sam na dah... A i poslije toga. Prvi film koji sam u životu u kinu gledao bio je 'Svijet tišine' Louisa Mallea, sa Jacquesom Cousteauom, i prva knjiga koju su mi kupili kad sam izišao iz kina je 'Živo more', knjiška varijanta tog filma. Meni je film od početka pomiješan s morem, more s filmom. I sve to s Jadranom, Paškim zaljevom i Velebitskim kanalom, s ljetima na gajeti Pogorelićevih, moje ribarske rodbine koja je lovila velom i malom tratom, organizirana u tradicionalni klan. Sudjelovalo se na dil, pošte su se izvlačile na brušket, sve po modelu koji se nije mijenjao zadnjih pet stojeća.

Mirjana Dugandžija i Hrvoje Hribar

Goran Mehkek/CROPIX

Majka vam je Dalmatinka?

- Da, opisujem rodjake mog djeda koji se prezivao Benzia, to je sefardsko mletačko prezime, ali moji su sve tamo nakon bitke kod Lepanta već građani grada Paga.

Od djeda ste naučili...

- Puno. A još više naslijedio, i vrlina i mana. Pravdoljubivi klasičar, fanatik mediteranizma, vizionar u raskoraku sa svijetom, nikad pretjerano uspješan, niti doveden do toga da izgubi glavu zbog ideala, iako je stalno bio blizu, jedan od onih zadnjih K und Ka Dalmatinaca, on je to zvao homo austriacus.

Iz činovničke familije?

- Da, kao i moja nona rođena na Kutu u Visu, u kući Darlić. Moj djed je nekako tkao tu svoju sliku svijeta kroz suludo 20. stoljeće, preko potalijančenog Zadra pa Šibenika do Subotice, gdje je diplomirao pravo. Tamo upoznaje učiteljicu, moju nonu, koju je neka druga ciklona tamo bacila… Kako je didina stranka, Hrvatska seljačka stranka, napredovala, pred osnutak Banovine Hrvatske on dobiva neku visoku funkciju u Zagrebu, 1939., i seli se s obitelji, u kojoj je i moja majka, tad dijete... I do smrti ostaju dalmatinski Zagrepčani.

Ali tata vam je ipak iz Požege! Branko Hribar, pisac, autor dječje knjige "Adam Vučjak". Uporno tražim Slavonce među poznatima i slavnima, nema ih baš.

- Slavonija je bila neka vrsta Oklahome, zemlje u koju se doseljava od svukud, pa su tako došli i Hribari. Moj tata veli da u osnovnoj školi u razredu jedva da je bilo djece s hrvatskim prezimenom, pa nabraja, njemačka, aškenaška, slovačka, češka, pa eto i njegovo, slovensko. Dan danas i kroz čitav život nosi i lirski i dramski moment Požege, lirski zato što je senzibilan, i pjesnik vezan uz krajolik, a dramski zato što je priča njegova djetinjstva olivertvistovska, strašna i surova. I cijeli njegov opus je neka preradba, fermentiranje te zastrašujuće priče... Ali zaigrano i modernistički neizravno i vedro. Najveća pobjeda mog oca je što se nikad nije ponašao kao žrtva. Prestao je pisati i sad, sa svojih 90 godina, živi u novom promišljanju svega toga, puno nam priča o tome.

S tih svojih 90 godina, on je dobro?

- Dobra formulacija... s tih svojih 90 godina, on je dobro. Dobro mu stoje i on dobro stoji s njima. Ne znam kako bih se ja ponio uz toliko tog nestalog, ostavljen da mislim o zadnjim stvarima... Ostao je u ratu i bez oca i majke i starijeg brata. Dočekao je oslobođenje bez skrbnika, kao 14-godišnjak, preživljavao je sa svojim darovima, talentom, i s podrškom mlađe sestre, koja je kasnije emigrirala, zaljubljena u partizanskog oficira, tršćanskog Slovenca, koji je odustao od jugoslavenskog sna i vratio se mami u Barcolu... Teta je za njim pretrčala poljanu kod Sežane, da bi kasnije postala ugledna vlasnica restorana kraj zamka Miramare, gdje sam nastavio učiti o ribama, sad iz perspektive tanjura...

Volite snimati more?

- More je teško snimiti... Jako veliki valovi snimljeni kamerom izgledaju mali, zastrašujuće velika pučina izgleda kao nejasna ploha. Kad snimiš veličanstvenu morsku avanturu misliš da ćeš imati milijune gledatelja, ali nemaš, jer je ljude mora strah, kao i daljine i vlastite seksualnosti, to je neka frojdovska tema. Veliki filmovi o moru najčešće propadnu. 'Moby Dick' Johna Hustona nije bio osobito uspješan, iza 'Waterworlda' ostao je krater.

Tko je najbolje snimao more?

- Louis Malle je razumio more... Naučio nas je što raditi s podvodnom kamerom, rasvjetom, snimati površinu odozdo.

Režirali ste šest audiovizualnih spotova kao "pozivnicu" gledateljima da se vrate u kino, s isječcima starih hrvatskih ili jugoslavenskih filmova.

- Hrvatskih filmova, nemojte se ispravljati. Spotove zovemo 'virusnim' ili distopijskim pričama. Pa smo koristili filmove koji to mogu dočarati. Vukotićevu utopiju 'Sedmi kontinent' kojoj je današnjica bliža nego što bi pretpostavili. Zatim slasher horror za djecu iz 80-ih, 'Gosti iz Galaksije'... Što je slasher? To je ono kad se krvca lije i kad se glave kidaju...

A nešto ste pritom i restaurirali.

- Da, nekoliko minuta tih sjajnih filmova uspjeli smo restaurirati. Javnost ne zna da smo u Hrvatskoj nacionalnim remek-djelima dopustili da žute, trunu, popišani, puni uree i octene kiseline. Propadaju, umjesto da se hvalimo da imamo kinematografiju koja nije od jučer. Kad gledate naše spotove, pogledajte prelaze između ulomaka vrlo starih i vrlo novih filmova, vidi se da su dio istog svijeta, iste Hrvatske, iste boleštine ako hoćete. Jedinstveni smo u Europi po razini zapuštenosti. To je valjda hrvatska potreba da se zaboravi, potisne, možda i ideološka omraza prema svemu što je nastalo prije 90.... Zavist pred, za kulturu, boljim vremenima.

Zašto se HAVC nije time bavio dok ste tamo bili šef?

- HAVC je sve vrijeme pisao strategije, interpelacije i javne objave, preklinjao i proklinjao, kliknite malo po internetu. Baštinski filmovi su državna imovina i ako država sjedi na ušima, s dlanovima preko očiju, niti HAVC niti sve strukovne udruge ne mogu puno. Svugdje gdje je radio s neovisnim filmašima ili međunarodnom industrijom, HAVC je napravio dobar posao, s državom ide teže…

Tko bi to trebao napraviti?

- Uzeti novac iz raspoloživog europskog fonda i pokrenuti restauraciju naše filmske baštine - to bi prosječno inteligentan državni činovnik mogao savladati u šest mjeseci. Ako tako odluče državne vlasti.

Vaši spotovi učinili su problem vidljivijim... barem to?

- Napravili smo nešto zabavno, što potiče priču o restauraciji... A kako živimo u digitalnom dobu, gdje je sve više obnovljenog klasičnog filma na YouTubeu, Netflixu, HBO-u, Criterion Channelu, silno je bitno da imamo svoja djela u prostoru u koji se ulazi jednim klikom iz svake sobe na planetu Zemlji. Kad jedan sređeni audiovizualni komad vlastite baštine staviš na internet, spasio si i njega i njegovog gledatelja.

Hrvatski film i korona... Što će se događati?

- Još u ožujku smo se u Upravnom odboru europske federacije redatelja, čiji sam član, bacili na scenarije - kako proći kroz koronu. Spadam u one koje je, nekima će se to činiti zluradim, korona uzbudila, kao mogućnost da se neke stvari promijene, da je to prilika za neku bolju europsku kinematografiju. Imali smo ideju da stagnaciju američke kinematografije iskoristimo i nadomjestimo je svojom kulturom. Vlastitom proizvodnjom i baštinom da nadomjestimo rupu u prilivu korporativnog smeća koje monopolističkim kanalima ulazi neprekidno u naša kina i ekrane.

Na primjer.

- Na primjer, 'korona bilanca' francuskih i danskih kina, sedam mjeseci nakon našeg maštanja. U Danskoj, državi sa 6 milijuna stanovnika, Tomas Bo Vinterberg u drugom tjednu distribucije prelazi 300.000 gledatelja! U Francuskoj je slično, ogromna je podrška javnih televizija i medija - i stvarno uspijevaju. Maštam o tome da počnemo snimati europske i prekogranične serije, na način pametniji od najma rentala. Na razini EU važno nam je spasiti prekograničnu suradnju i koprodukcije. Kod nas se bavimo grijesima prošlih režima, a ne vidimo koliko nam ovaj današnji ispire mozak, barem kad je u pitanju kulturna pripadnost. Kad bih ja sad rekao ime Olivier Assayas, Claire Denis, Francois Ozon... Većina obrazovanih Hrvata ne bi znala da su to sve slavna imena francuskog kina. U doba nenarodnih režima i prije europskih integracija, većina ljudi u nekoj našoj redakciji ili zbornici umjetničke škole ili kazališnom kafiću znali bi nešto o aktualnom poljskom ili ruskom, španjolskom ili njemačkom, skandinavskom ili talijanskom filmu, a vidi nas sad.

Dobro, ali Hrvatska?

- Hrvatska kasni. Kasni s idejama i planovima, s koordinacijom, s odlukama, s proizvodnjom davno odobrenih filmova, tako da su nam kina prazna, baš u trenutku kad je prilika. A sve navedeno isključivo zato što kasni s dovođenjem HRT-a u javnu funkciju, uz osnovni koncept profesionalnog upravljanja. Imamo talentiranih autora i dobrih naslova. Kao što imao talentirane košarkaše, što ne znači da imamo košarku. Da bismo imali filmsku i televizijsku djelatnost u ovako maloj zemlji potreban je intenzitet, a to eto nemamo.

Kad ste vi bili na čelu HAVC-a, to smo imali?

- Bilo je očito što želimo postići i da se ne dosađujemo. Poduzimali smo dovoljno, svaki dan, da sutra bude bolje nego jučer. Nekako smo postigli da HRT poštuje zakone, bar neko vrijeme. Iako tada prilično anonimna kinematografija, otvorili smo si vrata festivala i fondova, učinili hrvatski film miljenikom. Napravili smo i nešto, što možda nismo trebali - stvorili uvjete za 'Game of Thrones' i doveli niz velikih projekata, pokrenuli smo sustav poticaja i čitav taj industrijski dio izvoza usluga, koji je na kraju postao argument protiv hrvatske kulture, a htjeli smo da bude drugačije.

Koje razdoblje u filmskoj povijesti najviše volite?

- Prije pet godina rekao bih 60-e, kroatocentrično, jer smo ovdje imali veličanstvene 60-e. Globalno, najluđe vrijeme filma su za mene 70-e. 60-e su doba seksualne revolucije, borbe, a 70-e doba uživanja izborenih sloboda. 60-e su doba istraživanja načina filmskog pripovijedanja, a 70-e uporabe svih tih pronalazaka. Filmske 70-e su orgijastičke - ne mislim pritom isključivo na filmski seks...

Nego...

- Na orgiju stvaranja, rukavce političkog i kriminalističkog europskog filma, na one lude Talijane - Scola, Rossi, Petri, pa zreli Visconti, zatim 'Amarcord', 'Casanova', Bergman, Ken Russell. Nijemci sedamdesetih, sjetite se, Herzog, Wenders, Fassbinder, zatim 'Ujak iz Amerike' i 'Muriel' i 'Ime Carmen' i drugi kasni filmovi novovalovaca, pa Nagisha Oshima, Kasni Kurosava, hongkonški majstori, a povrh svega Hollywood otet iz ruku studija: u Americi su 70-ih na vlasti redatelji, koji na štetu producentskog profita raskapaju Americi po želucu. Govorim o periodu tamo od' M.A.S.H.-a' i 'Žene pod utjecajem', do 'Shininga' i 'Amadeusa', o Scorseseu, Cassavetesu, Altmanu, Formanu, Hillu, Friedkenu, Copolli, Pakuli…

Mirjana Dugandžija i Hrvoje Hribar

Goran Mehkek/CROPIX

Tko snima najbolje scene seksa na filmu?

- Katolici i Japanci. Japanci jer im je to nešto normalno, katolici jer im je seks tabu i stres i drama.

Tko u hrvatskom, ili jugoslavenskom filmu, snima najbolje scene seksa?

- Hrvatski film je aseksualan. Tabu stres i drama tu su omanuli. Uz izuzetak Lukasa i Lordana. O tom potom.

Vi?

- Ja sam redatelj reklama. Tamo vlada bonton kao u Singapuru, kao što znate. A na velikom ekranu i za televiziju do sada sam radio komedije, kojima treba publika i A rejting u kinu ili prime-timeu. Eto vam dobar izgovor za moju sramežljivost.

Imate četvero djece...

- Da, imam četvero velike djece. Sara ima 33 godine, mlađa kći skoro 30, stariji sin Vid 26, mlađi 20.

Kakav ste otac?

- To morate njih pitati. Malo mi je smiješno kad ljudi govore o sebi kao roditeljima, naročito u novinama. Očevi i sinovi - komplicirano, majke i sinovi - kompliciranije, očevi i kćeri, neizrecivo…

Nema li svatko sliku o sebi kao roditelju?

- Naravno. Svako o sebi gradi neku sliku u zrcalu, po definiciji lažnu. Pokušavam biti normalan. Volim svoju djecu, volim kad uspijevaju, ne osuđujem ih previše kad im nešto ne ide od ruke. Bio sam im podrška, kako sam znao, sigurno nedovoljna, u odnosu na ono što zaslužuju. Pokušavam, velim... To je jedino što se može u zanatu očinstva, zaje*anije je biti roditelj nego redatelj.

Čime se bave?

- Oni su kao potomci cirkusanata, skoro svi su u 'zanatu'. Moja mlađa kći je producentica, starija, Sara, redateljica. Stariji sin Vid je jazz pijanist po vokaciji, a po obrazovanju i po prvom talentu pisac, odnosno dramaturg. Bartol je najmlađi od svih, ujedno jedini koji se odupro, njegova priča jako liči priči djece koja žele biti umjetnici, roditelji im to ne dozvoljavaju, pa oni bježe preko balkona, upisuju se kradom na umjetničku akademiju... Jedina razlika je što je on sve poduzeo obratno, da ne bude umjetnik. Studira management. Njegova situacija je bila baš neizdrživa: majka glumica, dida i nona glumci, drugi dida pisac, otac i očuh redatelji... Katastrofa.

Nešto ćete snimati? Pripremate se?

- Pripremam se, da. Ali neću o tome pričati unaprijed i u medijima. Ne, ne... I hint je opasan... Jedan projekt je vezan uz autorska prava koja su u inozemstvu, nisam siguran da ću ih dobiti. Drugi je moja totalno intimna priča, ali konstatirali smo da sam sramežljiv. Basta.

Biste li voljeli, kao vaš otac, doživjeti 90 godina?

- Želim živjeti vječno. Iako sam sklon gunđanju, uživam živjeti.