Piše J. Pavičić

Na vrhuncu karijere bio je nešto između Čolića i Šerfezija. Danas ga slušaju vremešne gospođe

Činjenica da je bio seksi simbol Rickyu je izvor dodatne zarade: svoje starije obožavateljice uveseljava i kao žigolo

 Urlich Seidl Filmproduktion/Berlinale
Naš je filmski kritičar na Berlinaleu pogledao novi fillm Ulricha Seidla ‘Rimini‘

Ako nekom ne treba objašnjavati kako izgleda tužno ljetovalište izvan sezone, ne treba građanima Hrvatske. Slika turističkom mjesta u kojem je izvan sezone sve zatvoreno, beživotno i mrtvo dio je našeg nacionalnog kulturnog imaginarija, prisutnog u nizu naših filmova, pogotovo dokumentarnih i kratkih.

Otprilike tako, samo još mnogo gore, izgleda naslovno mjesto radnje filma "Rimini" austrijskog redatelja Ulricha Seidla. Tijekom ljeta, Rimini je košnica masovnog turizma s kilometrima pješčanih plaža. Usred zime, umjesto vreve i gužve tu su zatvoreni hoteli, prazne ceste, pijesak koji se lijepi za poplate i bljuzga koju raznosi vijavica. Jednom davno, Rimini je bio mjesto radnje talijanskog filma koji najviše romantizira zavičaj, "Amarcorda" Fellinija. Sada je taj tužni zimski Rimini mjesto radnje novog filma velikog austrijskog provokatora, mizantropskog genija koji je u karijeri napravio niz jednako blistavih igranih, kao i dokumentarnih filmova.

Junak Seidlovog filma je Ricky Bravo (Michael Thomas), pjevač koji je na vrhuncu karijere bio nešto između austrijskog Zdravka Čolića, Toma Jonesa i Ivice Šerfezija. Ali, Rickyjevi su dani slave prošli. Sada živi u Riminiju, poput svih južnjačkih domorodaca iznajmljuje kuću, te povremeno i za male pare pjeva autobusnim turama njemačkih turista u polupraznim otvorenim hotelima. Publika su mu uglavnom vremešne gospođe koje pamte doba kad je bio seksi simbol. Činjenica da je bio seksi simbol Rickyu je izvor dodatne zarade: svoje starije obožavateljice uveseljava i kao žigolo. Uza sve to, Ricky jedva sklapa kraj s krajem.

Jednog dana, u Rimini pristiže nepoznata djevojka. Priđe Rickyju i predstavi se kao njegova kćer s kojom je izgubio kontakt. Traži od njega novce, kompenzaciju za sve godine zapostavljanja. Rickyjeva kćer u društvu je skupine Arapa koji, barem Rickyju, izgledaju sumnjivo. Ali, shrvan krivnjom, Bravo ne može reći ne.

Ulrich Seidl redatelj je koji voli filmove raditi u međupovezanim ciklusima. Tako je i "Rimini" dio duologije koju čini s još nedovršenim parnjakom pod naslovom "Sparta". Taj film prati Rickyjevog brata koji živi u Rumunjskoj. Dvojica se braća u "Riminiju" susreću na samom početku filma, na majčinom pogrebu. Upoznajemo i njihovog oca koji provodi zadnje dane u staračkom domu. Tu Seidl uvodi jedan od njegovih, tako tipičnih detalja: kako otac tone u demenciju, iz njegove prošlosti izlaze nacističke pjesme, parole i pozdravi kojima je bio zadojen kao mlad. Skrama utisnutog, desetljećima nametnutog antifašizma nestaje zbrisana kao rukom. Dementni otac opet je posve svoj, mladi, gorljivi Hitlerjugend.

"Rimini" je već se iz ovog vidi, čisti ekstrakt onog što Seidl uvijek donosi. Tu su mračne, duboko potisnute tajne austrijske prošlosti- kao u dokumentarcu "U podrumu". Tu je skaredna, ružna seksualnost kao predmet trgovine, ali i tužne, duboko ljudske želje za srećom, kao u filmu "Ljubav". Tu je odnos Sjevera i Juga/Istoka, kao u "Export/Import". Tu su besprizorni gubitnici u društvu blagostanja, kao u "Pasjim danima". "Rimini" – poput mnogih Seidlovih filmova- donosi nelaskavi pogled na ljudsku tjelesnost i put. I ovaj put ima sjajno oko za začudno i bizarno u pejzažu. U najmanju ruju, jedno je sigurno: film "Rimini" sigurno neće promovirati turistička zajednica Riminija. Ako bude mogla, zakopat će ga u zemlju.

Ima tu, ukratko, puno dobrog, starog, poznatog Seidla prepakiranog u novu bucu oštrog špirita. Ali, uza sve to "Rimini" donosi i jedan aspekt koji je zanimljivo nov, ali i opasno provokativan: to je podtekst imigracije. Njegov Rimini nadrealno je pun zabrađenih tamnih ljudi koji po vijavici sjede na plaži, čekajući Godota/papire/posao. Sam Ricky shrvan krivnjom prihvaća kćerine čudne, nametljive drugove. Kao da Seidl želi reći kako Europa leži na dubinskoj, povijesnoj i generacijskoj krivnji. Ta je krivnja paralizira, navodi je da prihvati pasivno imigraciju, jer naprosto nema pravo reći ne. Pri tom je prikaz imigracije kod Seidla mizantropski i duboko pesimistički, daleko od benettonovskog liberalnog socrealizma. "Rimini" je film koji će jednako uzrujati i ljubitelje Viktora Orbana kao one i Are You Syrious. To je film o kojem će se razgovarati i svađati, a možda ga baš to čini dobrim filmom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 13:23