'NA RUBU BUDUĆNOSTI' Solidan hit u kojem Tom Cruise uči na greškama

Hollywood je krajnje ozbiljno shvatio svoju politiku globalizacije. Budući da filmovi danas puno više zarađuju izvan Amerike, moraju se tamo makar djelomično i odigravati. Stoga “Godzilla” u širokim potezima vršlja od Azije do Las Vegasa, “X-Men: Dani buduće prošlosti” među svoje brojne lokacije ubraja Kinu, Moskvu, Pariz i Washington, a novi blockbuster “Na rubu budućnosti” s Tomom Cruiseom Ameriku spominje samo u dijalozima: u cijelosti je, naime, pozicioniran u Europu. S razlogom, jer je to inačica zbivanja iz 2. svjetskog rata, samo što su ovdje Hitlerove horde zamijenili vanzemaljci. Središnji događaj s kojim nas film suočava je savezničko iskrcavanje u Normandiji, već vrlo detaljno i sugestivno dočarano u “Najdužem danu” i “Spašavanju vojnika Ryana”, no malo je to drukčije kada ovaj put vojnici hodaju u metalnim oklopima od nekoliko metara, a oko njih plaze nekakve nevjerojatno brze smrtonosne spodobe sastavljene od barem dvadesetak krakova.

Scene u tobožnjoj Normandiji (snimalo se uglavnom u britanskim filmskim studijima) traju jako dugo iz samo jednog razloga: glavni junak, tj. Cruise, američki časnik zadužen za medijsko pokrivanje rata s vanzemaljcima, uhvaćen je u vremensku rupu, njemu se stalno ponavlja jedan te isti dan, što on koristi kako bi učio na vlastitim greškama. Kada ga jednom ubiju, on se vraća u isti prostor i vrijeme kako bi otklonio grešku zbog koje je prošli put stradao i sada napredovao malo dalje.

Naravno, sve ste to već vidjeli u kultnom filmu “Beskrajni dan”, u kojem je Bill Murray koristio ponavljanja da što uspješnije zavede Andie MacDowell, ali i u “Izvornom kodu”, u kojem Jake Gyllenhaal u jurećem vlaku u uvijek istim situacijama pokušava pronaći opasnog terorista. Budući da taj obrazac dobro poznajemo, u strahu smo da ćemo treći put gledati varijaciju slične priče, no toga su svjesni i tvorci filma “Na rubu budućnosti”, pa nastoje čim prije prijeći preko ustaljenog i doći do neočekivanog: koriste se tu i elipse, preskakanja i još koješta, tako da nemate prevelikog razloga za gunđanje.

Predložak za film japanski je kratki roman za mladež “Sve što trebaš je ubiti” Hiroshija Sakurazake, no pravi je model zapravo preuzet iz videoigara: čim dođete na novu razinu, više ništa nije kao ranije, suočeni ste s novim repertoarom pravila i o vašoj vještini i upornosti ovisi hoćete li izdržati do kraja. Usporedimo li “Na rubu budućnosti” s lanjskim Cruiseovim SF-om “Zaborav”, ovaj se doima superiornije jer nas prvo suočava s poznatim i zatim vodi u nepoznato, dok je potonji radio upravo obrnuto, što je rezultiralo izvjesnim razočaranjem.

U cjelini, “Na rubu budućnosti” prilično je solidan blockbuster, kojim se u prvu redateljsku ligu napokon vratio Doug Liman, nekoć talentirani nezavisni filmaš, koji se u holivudskom visokom društvu nauživao uspjeha, ali i otrpio promašaja: nije baš bilo lako u filmu sastavljenom od niza sitnih djelića održati jedinstven stil i kakvu-takvu narativnu uvjerljivost (i ne pokušavajte dokučiti zašto se neka situacija uistinu događa), ali njemu se to - čini se - posrećilo. Dodatni je adut što je iz Cruisea i njegove partnerice Emily Blunt dobio glumačke izvedbe kakve baš nisu uobičajene u ovako skupim produkcijama.