Moralno upitni Tony Soprano istisnuo prezgodne liječnike

Prije desetak dana u SAD-u se počela prikazivati nova, osma sezona popularne serije o agentu Jacku Baueru “24”. Ova serija revolucionarnog formata u kojoj se svaka epizoda zbiva gotovo pa u realnom vremenu, jedna je od protagonista onoga što bi mogli nazvati renesansom televizijskog dramskog programa kojoj svjedočimo u posljednjem desetljeću (na žalost, to se odnosi uglavnom na američke TV proizvode).

Agenti u strahu od otkaza

Kao u svakom dobrom umjetničkom djelu i ova televizijska dramska serija zapravo je vjerna slika svoga vremena. Glavni neprijatelji u “24” prijašnjih godina bili su teroristi. U novoj sezoni to je nezaposlenost. Kiefer Sutherland kao Jack Bauer i njegovi kolege agenti ponovno su u akciji, no ovaj put se bore da zadrže svoja radna mjesta. U Rolling Stoneu hvale takvu koncepciju nove sezone te navode kako opet imamo priliku uživati u dobroj televiziji, objašnjavajući da nikada do sada nismo imali prilike vidjeti toliko mnogo federalnih agenata koji djeluju - prestravljeno.

Kao što smo i navikli, radnja “24” se odvija u stanju neprestane uzbune. Serija je debitirala neposredno nakon 9/11, i temeljena je na paranoji od terorističkih napada. Panika je osnovna dramska tenzija ove serije, no u novoj sezoni to je panika od gubljenja posla. Također, nova sezona je startala uz najave televizijske kuće Fox kako je njezina budućnost upitna. Naime, unatoč velikoj popularnosti serije, užasno su veliki troškovi njezine produkcije. Dakle, stvarnost se prelijeva u fikciju i obratno; serija “24” se bori za svoj opstanak baš kao i agenti o kojima govori.

Upitna odanost ‘uniformi’

Na početku nove sezone gledamo Jacka Bauera kako se u New Yorku igra sa svojom unukom, nakon što su posjetili zoološki vrt. Bauer se namjerava umiroviti te sa svojom kćeri preseliti u Los Angeles gdje bi bio djedica s punim radnim vremenom. No, umirovljenički planovi se rasplinjuju u trenutku kada mu na hotelska vrata zakuca ranjeni terorist koji mu, u zamjenu za imunitet, nudi insajderske informacije o atentatu koji se planira na jednog stranog predsjednika.

U novoj sezoni jasno se vidi koliko se Amerika promijenila u devet godina, koliko pratimo seriju “24”. Panika od terorista uzmakla je pred svakodnevnom anksioznosti zbog posrnule ekonomije. Centralna dilema serije, kao i uvijek u špijunskoj priči, jest kome se može vjerovati, tko laže i tko je izdajnik. Ta pitanja su važnija nego ikada jer zapravo nitko od agenata više ne osjeća odanost prema “uniformi” - oni su tek obični zaposlenici. Svi, osim staromodnog Jacka Bauera koji je još uvijek vjeran svojoj “firmi”, odnosni CIA-i.

Jack Bauer je, uz Tonyja Soprana (Obitelj Soprano) i Dona Drapera (Momci s Madisona) jedan od velikih televizijskih antijunaka koje obožavamo. Danas se više ne identificiramo s idealnim pozitivcima kao što je bio čudotvorni i zgodni liječnik kojeg je u “Hitnoj službi” glumio George Clooney ili pak s američkim predsjednikom u interpretaciji Martina Sheena kakvog ga znamo iz “Zapadnog krila”. Sada nas fasciniraju likovi poput bešćutne odvjetnice koju u seriji “Damages” maestralno glumi Glenn Close. To je vjerojatno najbolja uloga ove sjajne glumice još od “Opasnih veza”, no serija o mračnoj strani odvjetničkog života koja se već dvije sezone prikazuje uz hvalospjeve kritike potpuno je čini se nezanimljiva hrvatskim TV kućama.

Nema više heroja

Svijetom televizijskih antijunaka bavi se gostujući profesor sveučilišta u Oxfordu Stephen Garrett, a dio njegovog predavanja pod nazivom “Nema više heroja” prenosi londonski Times. Njegova teza je da je danas došlo do devalvacije pojma heroj koji se, pogotovo u medijima, olako upotrebljava. Također, on navodi kako su ponajbolje dramske televizijske serije zapravo barometar doba u kojem su nastale. Današnji heroji u mnogočemu se razlikuju od heroja prije dva ili tri desetljeća, oni predstavljaju radikalno izmijenjeni svijet. Najbolji primjer za to je neponovljivi lik Tonyja Soprana, “dobrog kriminalca” i obiteljskog čovjeka koji u jednoj od epizoda, vodeći kćerku u obilazak sveučilišta, hladnokrvno ubija konkurenta. I da li ga mi nakon toga osuđujemo i preziremo? Ne, on je i dalje izvor naše trajne fascinacije.

Ili recimo lažljivi Don Draper iz “Mad Mana” koji ne samo što olako barata istinom u profesionalnom životom, već neprestano mulja i doma, one koje voli. No, unatoč tome, svi muškarci žele biti Don Draper dok ga žene.... jednostavno žele. A što reći o ona dva fantastična kirurga/nitkova iz “Reži me” (Nip/Tack) koji su cijelu svoju karijeru temeljili na iskorištavanju ljudske taštine?

Tko je tu koga i zašto?

Što se dogodilo sa svijetom da se gotovo potpuno izmijenio DNK heroja, pita se profesor Garrett. Gotovo sve do nedavno ovaj svijet je bio jednostavan, bez moralnih ambivalentnosti, a arhetipski likovi zločinca uvijek su se mogli naći u spodobi nacista. Razlog i povod II. svjetskog rata nikada nije bio upitan. No, što danas kada se ratuje u Afganistanu, Iraku, Izraelu i Palestini? A da ne govorimo o tome da smo daleko od toga da raščistimo i tko je koga i zašto u nedavnim balkanskim ratovima? Što s aktualnim američkim ratom protiv terorista ? Zapravo, svi ratovi od II. svjetskog rata na ovamo bilu su na neki način moralno dvojbeni.

Vjerojatno u tome treba tražiti jedan od razloga što su u 21. stoljeću svijet televizijskih drama preuzeli antiheroji. Novo doba počelo je krajem prošlog stoljeća serijom genijalnog scenarista Davida Chasea “Obitelj Soprano”. Iako se serije prestala prikazivati prije tri godine, naša fascinacija Tonyjem Sopranom ne jenjava; on je jedan od najznačajnijih pop-fenomena današnjice; epski lik na tragu karizmatičnih faca iz velikih romana.

Moralni kompas današnjice potpuno je dezorijentiran. Više nema stroge podjele na dobre i loše likove. Glavni likovi serija kao što su “24” i “House” moralno su krajnje suspektni frajeri. Jack Bauer podjednako muči sam sebe kao i svoje neprijatelje. Gregory House, kojeg tumači Hugh Laurie, mizantrop je i narkoman kojeg bi trebali osuđivati, no umjesto toga globalno je obožavan. Nimalo bolje nisu prošli ni ženski junaci. Glavni lik serije “Trava” je kućanica, mlada udovica s dvoje djece koja dila marihuanu. Kroz sezone njezina involviranost s ozbiljnim kriminalom (i sve ozbiljnijim drogama) sve je veća, u biznis uvlači svoje sinove, no i dalje imamo razumijevanja za njezinu borbu za opstanak. Ili još bolji primjer, serija “Hang” koja je debitirala prošle godine i čiji je glavni protagonist profesor tjelesnog odgoja koji postaje žigolo (jer je vrlo obdaren i to je zapravo njegov jedini adut u životu) dok mu je svodnica bivša ljubavnica, neuspješna pjesnikinja. Glavna privlačnost ovih serija jest u tome, osim što su sjajno napisane, režirane i s fantastičnom glumačkom podjelom, što vidimo obične ljude, poznanike iz susjedstva, u neobičnim situacijama. I koliko god oni činili loše stvari mi ih ne osuđujemo. Zašto? Jer možda vidimo obrazac vlastitog ponašanja u ovim teškim, krajnje relativiziranim vremenima?

Miljenici tabloida

Nedavno je Newsweek donio tekst pod naslovom “Previše je loših stvari” u kojem se razglaba o tome kako na televiziji danas više nitko ne može biti sasvim dobar odnosno zao i da zbog toga patimo od “prezasićenosti antiherojima”. I to se ne odnosi samo na dramsku produkciju, već i na komedije. Najbolji primjer za to je kultna serija Rickya Gervaisa “U uredu”, čiji je glavni junak najljigaviji šef na svijetu.

Profesor Gerrett svoje izlaganje završava tvrdnjom kako nema povratka na stare, klasične heroje. Nema više uzvišenih junaka, nastupilo je doba antijunaka, sebičnih, razdiranih sumnjom, ali i krajnje sumnjivim motivima. Baš kao što su to i današnji političari, sportaši, biznismeni i ostali miljenici tabloida.